Naslovnica Crkva Usuđujemo li se bojati da će većina ljudi biti prokleta?

Usuđujemo li se bojati da će većina ljudi biti prokleta?

499
0

Pokret ispažnjenog pakla pronašao je svog glavnog glasnogovornika u teologu Hans Urs von Balthasaru, koji je napisao knjigu Čemu se smijemo nadati, upitavši Usuđujemo li se nadati da će svi ljudi biti spašeni?-  te tvrdi da je u djelokrugu kršćanina nadati se ne samo da će tvoj susjed i zet dospjeti u raj, nego da će na kraju zapravo svi biti spašeni (uključujući Hitlera i Staljina)…

Nedavno preminuli kardinal George Pell pisao je prije par godina o tome tko će biti spašen. U 70-ima je zastupao uvelike inkluzivistički pogled na spasenje, kako je rekao: „imam nadu, možda očekivanje, da će malo njih biti poslano u pakao“. Kasnije je uvidio da to nije ono što je Krist naučavao. Kršćanska nada u pobjedu dobra zahtijeva Isusov sud.

Nije bio sam. Tijekom vremena nakon Drugog vatikanskog sabora (iako je taj trend započeo prije Koncila), unutar Crkve se pojavio pokret koji je želio umanjiti bilo kakav govor o paklu, s posebnom naglaskom na pretpostavci (pa čak i potvrdi) da će većina ljudi završiti u raju. Čini se da je i sam Drugi vatikanski sabor podupirao ovakav stav izjavljujući da su tu „i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti” (Lumen Gentium, br. 16).

Dok jezik Drugog vatikanskog sabora ostavlja otvorenim pitanje tko ispunjava uvjete pod ovim uvjetima (što točno znači „iskreno tragati za Bogom ako netko nije kršten?), pretpostavka većine teologa i laika bila je da većina ispunjava uvjete. Tako su izbrisani svi krugovi pakla, čineći jamu vječne vatre odredištem samo najgorih ljudi u povijesti. U biti, pakao je bio dom Hitlera, Staljina i nekolicine drugih. Ali definitivno ne vašeg susjeda nevjernika ili vaš otpalog (sekulariziranog) zeta.

Ovaj pokret ispažnjenog pakla pronašao je svog glavnog glasnogovornika u teologu Hans Urs von Balthasaru, koji je napisao (ne)slavnu knjigu Čemu se smijemo nadati? pitajući se: Usuđujemo li se nadati da će svi ljudi biti spašeni?, u kojoj tvrdi da je u djelokrugu kršćanina nadati se ne samo da će tvoj susjed i zet dospjeti u raj, nego da će na kraju zapravo svi biti spašeni (uključujući Hitlera i Staljina).

Dok su neki kritičari pogrešno optužili von Balthasara za krivovjerje – vjerovanje da će svi (definitivno) na kraju biti spašeni – njegovo uvjerenje da se možemo nadati ovakvom ishodu zasigurno je poguralo katolički stav kako će svi biti “spašeni“. Uostalom, ako se razumno možemo nadati da će svi biti spašeni, onda će u najgorem slučaju sigurno većina biti spašena, zar ne?

Posljednjih godina, biskup Robert Barron popularizirao je von Balthasarovo učenje, čineći ga pristupačnijim katoličkom svijetu, i Barronove vlastite labave metode evangelizacije (kao što je tvrdnja da je Krist “privilegirani put“ za razliku od puta Bena Shapira, koji je Židov, i koji će se obratiti kada mu se pruži prilika) samo su ojačali pretpostavku među modernim katolicima da će većina biti spašena.

Ipak, u svom članku iz 2020. kardinal Pell promišlja o posljedicama inkluzivističkog pokreta unutar Crkve. Kako primjećuje, sve do dvadesetog stoljeća velika većina katoličkih svetaca i teologa pretpostavljala je da većina neće biti spašena; vjerovali su da ako netko nije kršteni katolik, gotovo sigurno jednog dana neće biti ujedinjen s Bogom na nebu (da, teolozi bi priznali da postoji želja za krštenjem, ali sve do sredine dvadesetog stoljeća se pretpostavljalo da je to vrlo rijetka pojava).

Tijekom stoljeća ekskluzivističkog pogleda na spasenje, Crkva je bila potaknuta na misionarski rad – neumorno je evangelizirala svijet sve do sredine 20. stoljeća. Nadalje, katolici su bili revniji oko redovitog primanja sakramenta ispovijedi, iz straha da će tog posljednjeg dana biti jedni od isključenih.

Ipak, kada je inkluzivističko gledište postalo prevladavajuće u 60-ima – i u biti ga je podržao Drugi vatikanski sabor – misionarski rad je doživio krah, a sudjelovanje u sakramentu ispovijedi dramatično je opalo, nestajući u magli povijesti. Pellovo pitanje je pošteno: nisu li sve te stvari povezane? Razmišljajući o posljedicama nestanka misionara, na kraju smo došli do pitanja dominantnog inkluzivističkog stajališta u Crkvi.

Znači li to da katolici trebaju pretpostaviti da je svaki nekatolik (i katolik koji ne prakticira vjeru) u ozbiljnoj opasnosti od pakla? Usuđujemo li se bojati da će većina ljudi biti prokleta?

Odgovor je da.

Prije nego što elaboriram, dopustite mi samo da priznam koliko ovo neskladno zvuči našim modernim ušima. Priznajem da sam u duši uvijek bio inkluzivist, iako smatram da je biti ekskluzivist ispravan katolički stav. Moja prirodna sklonost je pretpostaviti nebesko odredište za druge, vjerujući da ne mogu biti toliko loši da bi ih Bog poslao u pakao za cijelu vječnost.

Ipak, stalno se vraćam na činjenicu da je taj stav u krajnjoj manjini kada su u pitanju katolici tijekom povijesti. Imamo gotovo 1960 godina velike većine katolika—uključujući najveće, najpametnije i najsvetije svece i teologe—pod pretpostavkom da će samo nekolicina biti spašena naspram šezdeset godina većinom loše oblikovanih katolika koji vjeruju suprotno. Ako sam iskreni prema sebi, onda moram priznati da su moje instinktivne pretpostavke vjerojatno daleko više oblikovane modernom kulturom nego katoličkom vjerom

Stoga tvrdim se katolici trebaju vratiti na staro vjerovanje o nekatolicima i katolicima koji ne prakticiraju vjeru. Da, moguće je da ih Bog spasi, ali nemamo naznaku koliko će takvih ljudi biti spašeno, i Bog je dao sve naznake da želi da sve obratimo na katolicizam. Dakle, naša dužnost nije nagađati o spasenju onih izvan vidljivih granica Crkve, već umjesto toga pretpostaviti da moramo učiniti sve što možemo da ih dovedemo u te vidljive granice dok su ovdje na zemlji.

Opet, neki bi mogli tvrditi da bi takav “negativan“ stav mogao navesti osobu da postane osuđujuća i oštra prema drugima, ali ja to vidim na suprotan način. Sjetimo se samo svih svetaca koji su kroz stoljeća imali takav stav i bili ispunjeni radošću i ljubavlju prema bližnjima. Ako znate da je netko zarobljen u gorućoj zgradi, osuđujete li ga što je tamo ili činite sve što možete da ga spasite? Ako imate i mrvicu suosjećanja, usredotočit ćete se na to da ga izvučete iz njegove opasne situacije umjesto da se brinete kako je uopće dospio tamo. (I obrnuto, ako pogrešno mislite da je na neki način otporan na vatru, nećete učiniti gotovo ništa da ga izvučete iz goruće zgrade, čime dopuštate da ga zadesi užasna sudbina.)

Kao katolici moramo imati povjerenja u Božju pravdu i milosrđe kada je riječ o sudu. Bog neće pogriješiti kada je u pitanju naše vječno odredište, jer svi koji trebaju biti u raju bit će tamo, a svi koji trebaju biti u paklu bit će tamo. Hoće li udio prvih biti veći ili manji od udjela drugih, ne ovisi o nama. Ali na nama je da učinimo sve što možemo kako bismo pomogli našim voljenima da jednog dana uđu u nebesku radost jedinstva s Bogom. Naš je Gospodin jasno rekao da je katolicizam put koji treba slijediti da bi se to dogodilo, i bilo bi dobro da ne slijedimo sami mi taj put, nego i potičemo druge da to čine.

Izvor