Naslovnica Crkva Važnost egzorciranih i blagoslovljenih sakramenatala u životu katolika ne prestaje s krštenjem

Važnost egzorciranih i blagoslovljenih sakramenatala u životu katolika ne prestaje s krštenjem

541
0

Tradicija nalaže da je svaka osoba koja je krštena u Katoličkoj Crkvi bila svečano i opetovano egzorcirana prije krštenja. Dojenčad, djeca, odrasli i obraćenici iz drugih religija bili su egzorcirani, a čak su i protestanti čija je krštenja Crkva priznala valjanima bili pod “dodatnim obredima“ koji su uključivali iste egzorcizme koji su se molili nad svima ostalima. U stvari, u prvim godinama kršćanstva, pojedinci koji su se pripremali za krštenje bili su egzorcirani svaki dan tijekom četrdeset dana korizme, „tjerajući demone u bijeg“.

U tradicionalnim egzorcističkim molitvama Crkve nije bilo okolišanja niti je bilo eufemizama. Krštenje, kako ga slavi Crkva, nije bilo samo crkveni blagoslov ili obred prijelaza, već preventivni udar u kozmičkoj bitci, odlučujući početni potez u natjecanju u kojemu ulozi nisu mogli biti veći. Uistinu, u očima Crkve, nekrštena osoba jedva se razlikovala od opsjednute osobe, u smislu da je obje, iako na različite načine, trebalo osloboditi i vratiti od Sotonine kontrole. Temeljno načelo kršćanstva – da nas je Krist svojom vazmenom žrtvom otkupio od đavla – izričito je dramatizirano u crkvenom tradicionalnom obredu, u kojem je Krist jedini čovjek koji je sposoban platiti našu otkupninu, kroz službu Crkve i autoritetom svog svećeništva sposoban istjerati Sotonu u egzorcizmu. Zatim je svojim vlastitim Duhom ispunio kandidate i ovlastio ih da to čine u sakramentu krštenja.

Priroda se boji praznine. Imajući na umu Isusovo upozorenje iz Evanđelja po Mateju (poglavlje 12) o opasnosti da bi “prazna kuća” lišene osobe mogla naknadno podleći još goroj zarazi, Crkva je, kad god je izvršila egzorcizam, to odmah pratila blagoslovom ili ispunjenjem Duha Svetog, kako ne bi ostavio nikakav otvor ili priliku za đavla („da postavi svoje zamke, uvlačeći se krišom“). Crkva se pridržavala tog slijeda u krštenju, u svom ophođenju prema kršteniku. Ali i voda je u zdencu bila najprije egzorcirana, a zatim blagoslovljena na Vazmenom bdijenju; a ulje za krizmu koje su naknadno izlijevalo u vodu, tradicionalno, je bilo egzorcirano i blagoslovljeno na sv. misi nekoliko dana prije Uskrsa.

Važnost egzorciranih i blagoslovljenih sakramenatala u životu katolika nije prestala s krštenjem. Proširujući posebnu ulogu koju je voda imala u povijesti spasenja i na duhovni života pojedinaca, Crkva je u zasebnom obredu nazvanom Red blagoslova vode, ne samo da je egzorcirala vodu, već ju je učinila instrumentom egzorcizma „sposobnim da nas osnaži protiv zavidnog neprijatelja… ovlaštena da ga otjera i progna zajedno s njegovim palim anđelima”. U blagoslovu koji je uslijedio nastavljaju se obrambeni poticaji:

„Neka Ti ovo stvorenje služi u istjerivanju demona i liječenju bolesti. Što god da se poškropi po domovima vjernih, neka se očisti i od zla izbavi. Neka takvi domovi uživaju u duhu dobrote i ozračju mira, oslobođeni opasnih i skrivenih zamki…“.

To je voda, obogaćena sličnom egzorciranom i egzorcirajućom soli, koja je bila temelj svakog drugog službenog blagoslova što ga je Crkva dodjeljivala. I laici su ga nosili kući za svoje ukućane i prijatelje, staje, polja i usjeve. Svećenici su njime škropili umiruće i mrtvačke ljesove. I svake nedjelje, prije svake velike mise, predslavitelj je njime poškropio zajednicu, oltar i ostale svećenike, u obredu zvanom Asperges. Najvidljivija i rutinska, ova egzorcirana i egzorcirajuća voda napunila je svetom vodom škropionice svake katoličke crkve u kršćanskom svijetu – blizu ulaza, čuvajući vrata – tako da je svaka osoba koja se, ulazeći u crkvu krstila sv. vodom, obnovila na ispravan način, isti egzorcizam koji se molio nad njom u krštenju. Ovo nije bila samo simbolična gesta ili jednostavan podsjetnik na sakrament. Umjesto toga, bilo je to osvježenje nekih istih zaštita i blagoslova koje samo krštenje definitivno daje.

Imajući sve ovo na umu, mogli bismo nazvati Katoličku Crkvu izvornim “sigurnim prostorom“ ili “dobrim pašnjakom“ obećanim u Psalmu 23, gdje su ovce, zaštićene od svojih pastira od pustošenja grabežljivaca, mogle „ležati u sigurnosti”. S članstvom u Crkvi ovce su dobile automatsku zaštitu, poput zidova ovčjeg tora, unutar kojih su obične rutine duhovnog života – povremeno čišćenje (sakrament ispovijedi) i redovito hranjenje (euharistija) – mogle ići naprijed bez smetnji.

Drugim riječima rečeno, Crkva se specijalizirala za preventivnu skrb. Kad netko čuje riječ “egzorcizam“, pomisli na egzorcistu koji oslobađa opsjednutu osobu. Ali stvarni egzorcist uvijek je bio specijalist u posljednjem utočištu. Daleko važnije za trajno zdravlje Crkve bile su ove rutinske egzorcističke molitve, zapisane u sakramentima krštenja i bolesničkog pomazanja kojim su završavale liturgijske knjige, i molitve nad primarnim sakramentalima — vodom, soli i uljem — koje je Crkva koristila u svakodnevnim okolnostima (blagoslov doma) i iznimnim (svećeničko ređenje) slavljima.

Neki bi se mogli buniti protiv prakse zadržavanja prava na egzorcizam za biskupe i svećenike, ali prednosti tradicionalnog načina postupanja Crkve dovoljno su jasne. Kao prvo, institucionaliziranjem duhovne borbe na način na koji je to učinila, Crkva je, pretpostavljajući učinkovitost svojih molitvi, zajamčila impresivnu razinu duhovne zaštite svim svojim članovima, ne samo duhovnim tražiteljima ili osobito glasnim pojedincima. Čuvala je poniznost, također, u laicima i klericima, skinuvši sa svih teret mišljenja da se moraju – ili čak mogu – boriti protiv Sotone sami, vlastitim snagama. I oslobodila je katolike od nezdrave zaokupljenosti Sotonom, jer su svi shvatili, a da nisu pitali, da hijerarhija pazi i da se mole potrebne molitve. Daleko od toga da sputa laike, Crkva im je, poput dobrog roditelja, pružila zaštitu potrebnu za nesmetano sazrijevanje, poput samog Isusa dok je bio dijete ili Ivana Krstitelja („I dijete je raslo i jačalo duhom”). Odgovorno vršeći obrambenu vlast koju joj je Krist dao, Crkva je u prošlim vremenima oslobađala laike za kontemplaciju, za dublje, bogatije zajedništvo sa samim Bogom u molitvi.

No zadržavanje prava na egzorcizam hijerarhiji djelovalo je samo dok ga je hijerarhija izvršavala. A 60-ih i 70-ih, nakon Drugog vatikanskog sabora, nestale su sve rutinske egzorcističke molitve koje su stoljećima bile dio liturgijskog nasljeđa Crkve.

Prvo su krenuli egzorcizmi u takozvanim dopunskim obredima. Čak i prije završetka Koncila, u uputama iz 1964. pod nazivom Inter Oecumenici, poništeni su svi egzorcizmi koji su se molili nad obraćenicima čije je krštenje prihvatila Crkva. U istoj su uputi potisnute molitve oslobođenja Lava XIII., uključujući i kraću molitvu sv. Mihovila., koja se u pred-koncilskom dobom molila nakon svake tihe mise.