Naslovnica Crkva Vitraj i Knjiga Otkrivenja

Vitraj i Knjiga Otkrivenja

2145
0

Većina katolika nije svjesna činjenice da su naše tradicionalne crkvene zgrade temeljene na dizajnu koji je dao sam Bog. Njihov dizajn se proteže natrag sve do brda Sinaj, kada je Bog odredio dizajn za Svetište u pustinji i Šator sastanka. Mnogi temeljni elementi crkvenog graditeljstva i dalje slijede taj plan, odnosno kamenu verziju koja je postala židovski hram u Jeruzalemu. Naše tradicionalne crkvene zgrade imaju brojne reference na Knjigu Otkrivenja i Poslanicu Hebrejima, u kojima se opisuje nebeska liturgija pa i samo Nebo.

Nažalost, u posljednjih nekoliko desetljeća, u crkvenom dizajnu došlo je do otklanjanja biblijskih korijena u korist pristupu “kuće za sastanke”. Više se ne razmišlja o tome da crkva treba odražavati nebeske stvarnosti, učiti vjeri i slijediti biblijske planove. Umjesto toga, ideja je bila da crkva jednostavno postane prostor gdje se ljudi susreću i slave različita liturgijska slavlja.

U nekim slučajevima liturgijski prostor je postao “zamjenjiv”, pa je mogao odgovarati različitim potrebama: misa danas, koncert sutra, a treći dan nešto drugo. To razmišljanje se pojavilo još 1950.- ih prošlog stoljeća. Stolice su sve češće bile zamjena za klupe, jer su se lako mogle premještati ovisno o potrebi. Čak i tamo gdje crkve nisu postale koncertne dvorane, prevladao je pojam crkve kao bitnog prostora za sastanke.

Tako su nove crkve počele sve manje i manje izgledati kao crkve, a sve više poput konferencijskih dvorana. Gole osnove- poput oltara, klupe ili stolca, propovjedaonica, i vrlo minimalan broj kipova  još su uvijek tamo, ali glavni cilj je jednostavno osigurati mjesto gdje se ljudi mogu zajedno okupljati. Bilo je vrlo malo razumijevanja za samu strukturu, koja bi trebala poticati vjernike na razmišljanje o Nebu ili čak izgledom podsjećati na njega.

Ali i to se počelo mijenjati jer se noviji arhitekti sve više okreću svetim i biblijskim načelima u crkvenom dizajnu. Nadalje, mnogi katolici postali su obrazovaniji po pitanju značaja crkvene umjetnosti, spoznavši da njezino značenje nadilazi samo nešto što je “lijepo”. Počeli su razumijevati bogatu simboliku umjetnosti i arhitekture koja otkriva vjeru i izražava nebeske stvarnosti.

Uzmimo vitraje za primjer. Vitraj je puno više od samo lijepih boja, slika i simbola. Vitraj se stoljećima koristio u svrhu poučavanja vjere kroz slike i simbole. Do prije 200-tinjak godina, većina ljudi, čak i među višom klasom, nije dobro čitala, ako uopće. Kako je Crkva onda podučavala vjeru u takvom okruženju? Kroz propovijedanje, umjetnost, kipove, i vitraje.

222242_423ca7a8Vitraji su prikazivali biblijske priče, svece, sakramente i kratki odbljesak Neba. Tijekom stoljeća razvilo se bogatstvo skraćenica i simbola: prekriženi ključevi = sv. Peter, mač = sv. Pavao, velika lađa = Crkva, školjka i voda = krštenje, i tako dalje. I tako je Crkva učila vjeru kroz vrhunsku umjetnost vitraja.

Ali vitraj je također služio drugoj svrsi: djelovao je kao slika temeljnih zidova Neba. Sjetite se da je tradicionalna crkvena arhitektura smatrala crkvu praslikom Raja. Stoga je dizajn crkve bio utemeljen na opisima raja koji se nalaze u Svetom pismu. Između ostalog, Nebo je opisano u Knjizi Otkrivenja, s visokim zidovima s nizovima dragulja ugrađenih u temelje tih zidova:

I dođe jedan od sedam anđela…: »Dođi, pokazat ću ti Zaručnicu, Ženu Jaganjčevu!« I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: silazi s neba od Boga, sav u slavi Božjoj, blistav poput dragoga kamena, kamena slična kristalnom jaspisu; okružen zidinama velikim i visokim, s dvanaest vrata… Temelji su gradskih zidina urešeni svakovrsnim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od krizopraza, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista. Dvanaest vrata – dvanaest bisera: svaka od svoga bisera…
(Otk 21, 9-21)

(Izvor:blog.adw.org)