Naslovnica Crkva Vrijeme je da se malo okrenemo afričkoj teologiji

Vrijeme je da se malo okrenemo afričkoj teologiji

813
0
Photo by Matt Cashore

Afrički teolog vlč. Paulinus Odozor, rođen u Nigeriji i profesor na američkom sveučilištu Notre Dame, u nedavnom intervjuu se osvrnuo na pitanje pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane katolike te se dotakao nekih ključnih pitanja koja se tiču cijele Crkve.

Vlč. Odozor otvoreno odgovara na pitanje mogu li ponovno vjenčani katolici u civilnom braku primati pričest (bez nastojanja oko života u potpunoj čistoći):

”Mi smo to odavno riješili. Ne mogu”, te dodaje da je to ”svakome u redu”, uključujući i one vjernike koji su rastavljeni i ponovno vjenčani. ”Ako odete u običnu župu u većem dijelu Afrike, otkrit ćete da ljudi – koji se nalaze u ovom stanju o kojem govorimo – ne traže pričest jer su već prihvatili da su pravila takva. To nije nikakav problem.”

Ovo predstavlja jasan i iskren govor (tzv. parrhesia – otvoren govor u Crkvi), što je pravo osvježenje, za razliku od nekih zbunjujućih stvari koje smo do sad čuli na istu temu.

Mi na Zapadu svakako možemo naučiti nešto od afričke teološke tradicije. Na Zapadu, naša ideja morala (što je dobro i ispravno činiti) slijedi Kanta. Mi se pitamo: “Što ja moram učiniti?” i “Što je dobro za mene?”

U Africi, međutim, pitanje dobra se nikada ne postavlja u jednini, jer osoba koja postavlja pitanje nikada ne gleda na sebe kao na radikalno odvojenog pojedinca, nego kao člana obitelji, sela, plemena i naroda. Afrički vjernik, formiran unutar afričkog iskustva zajedništva, pita se: “Što nam je činiti?” i “Što je dobro za nas?” Drugim riječima, kakav oblik ponašanja će osigurati prosperitet i procvat zajednice?

Pretpostavlja se da će ono što koristi zajednici biti od koristi i za sve članove te zajednice. Nezamislivo je pretpostaviti da su nade, težnje i potrebe pojedinca u nekakvoj konkurenciji s potrebama zajednice. Pojedinac postoji samo kao član zajednice, a zajednica je jedino mjesto u kojem se dobro traži, nalazi i uživa.

Drugim riječima, afrička misao nam može pokazati kako ostaviti po strani individualizam kao univerzalnu prizmu kroz koju se ispituju moralna pitanja. Iz afričkog konteksta zajedništva, pogled na moralna pitanja se dosta razlikuje od onog na koji smo navikli. Na primjer, pitanje pričesti za razvedene i ponovno vjenčane katolike poprima potpuno drugačiji aspekt. Ako netko uzima u obzir samo nečije osobne “potrebe” – potrebu da ga se vrednuje kao pojedinca, potrebu da se osjeća uključen, potrebu da osjeti kako Bog na neki način odobrava njegovo ponašanja – onda bi isključenost iz zajedništva, odnosno primanje pričesti bilo nedopustivo. Ali, ako netko vidi potrebe zajednice kao najvažnije i potvrdu bračnog saveza kao nešto bitno za dobrobit zajednice, onda odbacivanje mogućnosti da razvedeni i ponovno vjenčani primaju pričest ima smisla: ne samo da je to teološki ispravno, nego pomaže i u zaštiti integriteta zajednice.

Kada je riječ o braku postoje dvije zajednice koje je potrebno štititi. Prva je ljudska zajednica, cijela ljudska obitelj. Ne postoji civilizacija koja je rasla i razvijala se bez braka. Potkopati brak znači potkopati svaku mogućnost ljudskog procvata. Društva koja nisu uspjela očuvati brak nisu bila dobra društva. Dakle, za dobrobit svih u zajednici potrebno je zaštititi brak.

Druga zajednica čija dobrobit dolazi u pitanje je Crkva. Ako priznamo pravo onima koji žive u grešnoj zajednici da prime svetu pričest, činimo nešto što je nekoherentno s kršćanskim naukom, a posljedica je potkopavanje cijelog Učiteljstva Crkve. Teško da će Crkva procvjetati bez učinkovitog Učiteljstva.

Možda je vrijeme da malo obratimo pozornost na Afriku.

S druge strane, ako želimo vidjeti put kojim ne bi trebali ići, onda samo moramo pogledati na zemlje u kojima je Crkva u strmoglavom padu, tamo gdje se zbog pojedinaca i njihovih osobnih potreba traže promjene kršćanskog nauka prema njihovim vlastitim željama.

Izvor