Naslovnica Društvo ‘Woke’ ideologija i katoličanstvo

‘Woke’ ideologija i katoličanstvo

474
0

Mnogi su primijetili da woke ideologija, koja nejednakost promatra kao nepodnošljivo zlo uzrokovano rasizmom, seksizmom, homofobijom i slično, ima vjersku kvalitetu: definira dobro i zlo, objašnjava život i svijet i govori nam čemu bismo trebali težiti i kako bismo se trebali ponašati.

Također je agresivna i netolerantna, što je čini zabrinjavajućom za katolike. Zabrinutost, uglavnom, ima više veze s načinom i ultimativnom logikom, nego osnovna briga na koju se pozivaju. U mjeri u kojoj ima veze sa stvarnom nepravdom i nadom da će poboljšati život ljudi, katolici je, poput mnogih lijevih načela, mogu lako dijeliti.

Kako sad stvari stoje, woke ideologija je zadobila dominantan položaj, pa se čini da joj sve značajne društvene institucije, od Odjela za nacionalnu sigurnost do Američkog matematičkog društva, moraju odati priznanje.

Ali, ova ideologija proteže se i na druge tradicionalne dimenzije ljudskog identiteta, poput spola. Kao i kod Pokreta za građanska prava, rasna pitanju su u početku najvažnija, ali isti se principi usvajaju i za druge razlike u društvu. Tako je sada prihvaćeno da ne postoje značajne razlike između muškaraca i žena, a sve razlike u rezultatima – u broju inženjera ili bilo čega drugog – izravna su posljedica seksizma. Govoriti drugačije smatra se šovinizam.

Čini se da je općenito stajalište da takva pitanja odvraćaju pažnju od goruće potrebe za ispravljanjem strašne društvene nepravde. Međutim, očito je da će posljedica biti ​​odbacivanje povijesti i ukidanje ili preobrazba naslijeđenih društvenih institucija. Povijest i postojeća društva pokazuju složenost koja se tvrdoglavo opire promjenama, poput nejednakih rezultata za različite ljude na individualnoj i skupnoj razini, tako da je sve što se dogodilo i sve što postoji – zagađeno.

Tek će se vidjeti kako će sve to funkcionirati i hoće li napor biti uspješniji od pokušaja dvadesetog stoljeća da se ekonomska nejednakost ukine. Ali ako se nitko ne usprotivi stavu i ako ga veliki broj ljudi silno forsira, on će prevladati i ljudi će ga pokušati provesti u djelo.

Dakle, za sada katolici moraju uzeti u obzir učinak woke ideologije i srodnih događaja na okruženje u kojem svjedoče svoju vjeru.

Jedna stvar koju bi trebali primijetiti u vezi s tim, njezin je netolerantni moralizam. Sebe doživljava kao goruću pravednost, a protivljenje ili čak skepticizam, strogo se preziru. Razmotrite, na primjer, riječi emocionalnog naboja kao što su „rasistički“ i „homofobični“ i njihov sve širi spektar primjene.

Ta netolerancija ide s potrebom da se kontroliraju ishodi – što se zapravo i događa – u cijelom društvu. Kako se drugačije ljudi mogu učiniti jednakima? Ali to znači ogromno širenje vlade i učinkovito ukidanje osobnosti, jer ako se ljudima dozvoli da donose odluke koje su bitne, oni će nejednako odabrati, a rezultati će biti nejednaki.

Kontrole su usmjerene, između ostalog, na uvjerenja i stavove. Woke ideologija zahtijeva suzbijanje zabranjenih misli i onih koji ih kriju. One se definiraju na sve dalekosežnije načine, toliko da je teško izbjeći zaključak da se ljudima, uglavnom, ne mogu povjeravati važne odluke. Usprkos govorima o jednakosti i oslobođenju, ova ideologija u konačnici znači vladavinu malog broja ljudi koji imaju vrhunsko znanje, inteligenciju i vrlinu potrebnu da definiraju koja su stajališta točna, a koja nisu. Kao i uvijek, apsolviranje apstraktnih principa znači tiraniju.

Na taj način i neke druge načine, woke ideologija odražava tehnokratsko društvo, i u ciljevima i u metodama. Postavlja se jedan apstraktan i doista matematički cilj: jednakost, a društvene institucije i ljudske odnose tretira se kao tehničko sredstvo za maksimiziranje tog cilja. Ljudska bića i njihovi životi tako se promatraju kao sirovina i proizvodi društvenog stroja, a ako rezultati nisu onakvi kakvi se žele, potrebna je promjena i strože kontrole.

Sve ovo znači da Crkvi, s neovisnim autoritetom, nema mjesta u ovakvom društvo. Društveni stroj postaje sve u svemu pa se Crkva, kao i u komunističkim zemljama, mora asimilirati ili biti slomljena. Ona je povijesna institucija, a sve su povijesne institucije okaljane pa se ona, kao i ostale, mora radikalno preobraziti na ideološkim osnovama.

I vrlo vjerojatno bi mnogi dobro postavljeni (u društvo) katolici bili posve sretni da je asimiliraju. Dapače, kako bi štetilo njezinoj organizacijskoj strukturi, odnosno karijerama i nagradama onih koji od nje zarađuju za život, ako bi je svrstali u dominantne kulture moći i svoju poruku učinili svojom? U doba osrednjosti, tko može artikulirati i zauzeti se za alternativu bogovima ovoga doba?

Sve to još jednom potvrđuje da sada nije vrijeme za osrednjost ili brigu za svjetovne moći. Želimo li biti katolici, onda smo u suprotnosti s pokušajima rekonstrukcije ljudskog života, kako bi se ostvario sekularni apsolut. Imamo vlastiti, vrlo različit, apsolut i daleko više poštujemo ljudsku prirodu i posebnosti. Ali mi, također, želimo ugodnost i tražimo poštivanje. Tehnokratsko društvo neće nam dopustiti oboje pa ćemo, ipak, morati birati.

Izvor