Naslovnica Crkva  Za katoličku slobodu… u Katoličkoj Crkvi

 Za katoličku slobodu… u Katoličkoj Crkvi

465
0

Trenutni pontifikat pape Franje, sa svim svojim previranjima, mogao bi predstavljati, ako ne završnu fazu razdoblja nakon Drugog vatikanskog koncila, barem približavanje njegovom kraju. Pod uvjetom, naravno, da postoje ljudi iz Crkve koji imaju potrebnu odlučnost krenuti dalje.

Neupitno je da se danas nalazimo u pred-konklavnom ozračju. To ne znači da će se kardinali elektori sutra sastati u Sikstinskoj kapeli, ali kada dođe dan da se sastanu na pripremnim generalnim kongregacijama, možemo se samo nadati da će se donijeti iskrene procjene, stvarajući pomoću vlastitih savjesti novi put za Crkvu. Ako ne, možemo li se barem nadati usvajanju neke vrste privremenog realizma, na temelju kojeg bi katoličkim snagama koje još postoje, bilo dopušteno da se razvijaju i da žive?

Pesimistički kontekst

Već smo imali prilike primijetiti da među crkvenim prelatima, ne samo konzervativnima, već i među onima iz raznih progresivnih pokreta, trenutno postoji vrlo živa i pesimistična svijest o sekularizaciji, koja se smatra pogubnom… Trenutna situacija Crkve, osobito na Zapadu, sa smanjenjem broja vjernika i klerika čine to da katolicizam u nekim zemljama postaje gotovo nevidljiv. To ih tjera da spoznaju kako su sva takozvana „rješenja“ od Koncila propala, jedno za drugim; reforme pod svaku cijenu pod papom Montinijem, pokušaji „obnove“ pod Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI., ponovno aktiviranje neobuzdanog koncilijarizma pod papom Franjom. Stoga, je lako vidjeti da su ekumenizam i međureligijski dijalog Drugog vatikanskog koncila pridonijeli obezvrjeđivanju poslanja Crkve. Nitko se, međutim, ne usuđuje otvoreno reći da su orijentacije ovog nestandardnog Koncila odigrale veliku ulogu u katastrofi koju vidimo danas. Istina je da samo najideološkiji bergoglijanaci, poput isusovaca koji trenutno rade na pripremi Sinode o sinodalnosti, smatraju da je potrebno ići još dalje i da je, štoviše, sekularizacija zapravo „blagoslov“.

Mnogi crkveni velikodostojnici danas osjećaju nelagodu zbog kampanje protiv „klerikalizma“, koja je pogubna za zvanja koja ostaju, a zatim slijede kanonski pohodi i sankcije protiv zajednica, sjemeništa, „klerikalnih“ biskupija, koje možda imaju nekih svojih slabosti, ali tamo zvanja još uvijek postoje. Isto tako su uznemireni deliričnim prijedlozima njemačkog Sinodalnog puta, s kojima će se nadolazeća rimska Sinode o sinodalnosti sukobiti u pokušaju pregovaranja i pronalaženja rješenja, dajući prijedloge koji ne odgovaraju njemačkim prijedlozima, ali će rezultat zapravo imati vrijednost bjanko čeka, a to će biti izostanak osude.

Stoga nije teško predvidjeti da će, kada se kardinali elektori sastanu na Generalnoj kongregaciji prije sljedeće konklave, prevladavati otvorena ili prigušena kritika trenutnog kaosa, a to će uključivati i progresivne crkvene velikodostojnike koji teže prema obliku vlasti koja je što više moguće sinodalna, cik-cak odlukama i nečitljivim reformama rimske Kurije, a uz to postoji snažan neuspjeh (vatikanske) diplomacije s Kinom i posebno zabrinjavajuća financijska situacija. Što se tiče doktrinarne kritike konzervativaca, ona će se čuti, ne samo u pogledu neslaganja između bergoglijanskog nauka i prijašnjeg nauka (ne samo onoga što se naučavalo prije Koncila, nego čak i onoga što su naučavale prethodne postkoncilske pape!). Primjerice, „Amoris laetitia“ je u suprotnosti s „Familiaris consortio“, dok „Traditionis custodes“ reinterpretira „Summorum Pontificum“, a slično je i s teologijom (pogledajte enciklike i apostolska pisma) trenutnog pontifeksa.

Da li su sile na djelu?

Svi primjećuju da je Kardinalski zbor uvelike izmijenjen tijekom ovog pontifikata rekordnim brojem novih članova i da su ti članovi bili spriječeni da se sastaju, raspravljaju i slobodno daju svoja mišljenja u konzistorijima. Predviđanje trendova u Kardinalskom zboru je stoga neizvjesnije nego ikad, čak i ako se pretpostavi da je velika većina očito progresivna. Vjerojatno će nominacije u sljedećem konzistoriju nastojati još više nagnuti ravnotežu u tom smjeru.

Ali tko će biti njihov kandidat? Za koga će u konačnici glasati kardinali Parolin, Marx i Becciu? Kardinal Tagle, prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, uživa nepokolebljivu potporu isusovaca, čini se previše blizak Franji i ne pokazuje veliku teološku dubinu. Slabost kardinala Jean-Claudea Hollericha, nadbiskupa Luksemburga, osim što je vrlo mlad (ima šezdeset tri godine), je što je isusovac. Sandro Magister, naziva ga „drugim Franjom“, što je gorak izraz u sadašnjem kontekstu. Zapravo, njegove šanse, ako ih ima, leže u njegovoj naivnoj umjerenosti kojom ublažava svoje krivovjerje; on je za oženjene svećenike, ali „na duge staze“; nije za to da žene budu zaređene za svećenice, ali bi im rado povjerio položaje vlasti i dao mogućnost da drže homilije u euharistijskim slavljima; smatra da su „pogrešni stavovi Crkve o grešnosti homoseksualnih odnosa“, ali ipak odbija blagosloviti homoseksualne „brakove“; nema problema s protestantima koji dolaze na sv. misu radi pričesti, ali se užasava kada prisustvuje protestantskom „bogoslužju“ i vidio kako se kruh i vino nakon toga bacaju, jer kardinal očito vjeruje u stvarnu prisutnost (iako protestanti u istu ne vjeruju).

Što se tiče konzervativne strane, čini se malo vjerojatnim, barem u ovom trenutku, da bi kandidat (Robert Sarah, ili sa većom potporom Peter Erdö, 69-godišnji nadbiskup Budimpešte) mogao prikupiti dvije trećine glasova. No konzervativni glasovi biti će nužni za izbor kandidata oko kojeg se svatko može složiti, odnosno nekoga iz liberalnog tabora koji će nužno morati poslušati zahtjeve. Možemo spomenuti, ali samo da damo skicu realističnog i uvjerljivog kandidata, Jean-Pierrea Ricarda, bivšeg nadbiskupa Bordeauxa, koji ima sedamdeset sedam godina, kada kaže da je liberalni progresivizam svuda oko nas. Pitanje je kako sada stoji, Matteo Zuppi, šezdeset šestogodišnji nadbiskup Bologne, podržan od strane vrlo moćne grupacije Sant’Egidio, i da li ispunjava uvjete. Mogu li se pojaviti drugi kandidati?

„Za katoličku slobodu… u Katoličkoj crkvi“

U devetnaestom stoljeću u francuskom političkom sustavu pojavila se sljedeća paradoksalna situacija; da su najsnažnije pristaše monarhijske restauracije, načelno neprijatelji modernih sloboda koje je „donijela“ francuska revolucija, ipak neprestano zagovarali slobodu: zahtijevali su, ne bez rizika, da im se dopusti i da javni prostor za izražavanje, to jest da imaju slobodu tiska i slobodu obrazovanja (ali nisu znali iskoristiti mogućnosti koje im je taj prostor pružao da izokrenu liberalnu strukturu „vrijednosti“).

Sve su stvari jednake, u crkvenom sustavu, u dvadeset prvom stoljeću… S katoličke točke gledišta, perspektiva za kojom se treba težiti je, dugoročno gledano, dublja „obnova“ od one koju je tražio Joseph Ratzinger (Benedikt XVI.). Povratak, kako bi se ponovno aktivirala djelatna misija, uz pomoć Učiteljstva punog autoriteta, odvajajući ime Kristovo od onoga što je lažno u svim kontroverznim pitanjima obiteljskog morala, ekumenizma itd. Jer je za jasnoću vjere u Crkvi pogubno da se više ne zna što ili tko je unutar Crkve, a što ili tko izvan nje, u instituciji potkopanom latentnom šizmom, ili bolje rečeno, potopljenom nekom vrstom neo-katolicizma bez dogme.

Ali, sve što se može postići jest labavljenje ideološkog despotizma – ne samo onog sadašnjeg pontifikata, koji predstavlja svojevrsni posljednji koncilski stav, već i dubljeg despotizma koji je opterećivao Crkvu budući da joj je nametnut blagi način vjerovanja i molitve. Riječ je o despotizmu koji tvrdi da se u ime „zajedništva“ potrebno podvrgnuti Koncilu i liturgijskoj reformi, tj. zakonima koji se postavljaju kao nove Božje zapovijedi.

Put prema naprijed bio bi da prijelazni pontifikat da punu slobodu svim živim snagama Crkve. Ako promotrimo francusku situaciju (koja se analogno može koristiti kao postavka za analizu cijele Crkve), funkcionalni katolicizam danas – to jest katolicizam koji ispunjava crkve vjernicima, osobito mladima, velikim obiteljima, koje daju svećenička i redovnička zvanja, koje promiču konvertizam – može se sažeti u dvije grupe. S jedne strane, postoji ono što bi se moglo nazvati novim konzervativizmom, sa zajednicom Emmanuel, zajednicom Sveti Martin (Saint Martin) (trenutačno sto sjemeništaraca, više od svih francuskih biskupijskih sjemeništa zajedno!), zajednicom Svetog Ivana i cvjetajućim samostanima kontemplativnih redovnika/redovnica; drugdje u svijetu bit će slično priče o uspješnim redovničkim zajednicama, snažnim biskupijama i nekoliko sjemeništa sa brojnim zvanjima. A s druge strane, tu je tradicionalni svijet, sa svoje dvije komponente, jednom „službenom“, a drugom lefebvrijskom, koja ima svoja mjesta bogoslužja (samo u Francuskoj ih imaju oko četiristo pedeset), svoje škole i sjemeništa (u 2020. godini petnaest posto zaređenih francuskih svećenika je pripadalo tradicionalnim zajednicama).

Prigovoriti će se da je politika „laissez faire, laisser passer“ (pustiti da stvari idu svojim tijekom), čak ako i daje plodove, isto tako puna rizika od zanošenja. To je istina; jer ovakva politika je poželjna samo dok se nalazimo u sadašnjem neizvjesnom stanju.

Međutim, svi su svjesni, bilo zato što to žele ili zato što se toga boje (usput koja je motivacija bila za nastanak „Traditionis custodes“), da upravo u tradicionalnom svijetu, zbog svoje simboličke težine, ta puna sloboda življenja i rasta može dati prelatima koji odlučuju mogućnost da izokrenu situaciju.

Analiza o. Claudea Barthea o perspektivi drugačijeg (novog) doba koje dolazi

Izvor