Naslovnica Crkva Zaista, bez mene ne možete učiniti ništa.

Zaista, bez mene ne možete učiniti ništa.

563
0

Posebne stvari za nas počinju se događati onoga trenutka kad povjerujemo da smo spašeni snagom žrtve Isusove na križu. Ondje je plaćena cijena naše krivnje.

Naš problem je u tome jer nam je teško povjerovati pa u mnogima još uvijek djeluje stari čovjek. Priznanje Isusa Krista za svoga Spasitelja, a i sama sposobnost reći – Isus Krist je moj Gospodin i Spasitelj!, je nešto prevažno i to toliko važno da nam je za to potrebna pomoć odozgor.

Isus je znao za tu ljudsku nemoć da bilo što sami učine – Zaista, bez mene ne možete učiniti ništa., rekao im je jednom prilikom.

Također im je rekao prije svog uzašašća – … da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«. … primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« (Dj 1, 4-5.8)

Krštenje Duhom Svetim, snaga Duha Svetoga, je ono što je bilo potrebno apostolima, i što nama danas treba kako bi naša vjera postala djelotvorna, odnosno kako bismo prešli s riječi na djela.

U nama se mora dogoditi ono što je Isus govorio starom Nikodemu: trebamo se iznova roditi odozgor. Njemu nije bilo jasno kako bi se stari čovjek mogao nanovo roditi, a Isus mu u objašnjenju govori o vjetru koji puše gdje hoće …

I Djela apostolska nas izvještavaju o iznenadnom šumu s neba kao kad se digne silan vjetar te ispuni svu kuću u kojoj su bili učenici. Govor o vjetru očito nije tek slikoviti govor, nego o živom vjetru, odnosno djelovanju Duha Svetoga na čovjeka nakon čega to više nije ona osoba od prije, nego posve nova, iznova rođena osoba.

Također, vidimo da Isusov govor o krštenju Duhom Svetim učenicima i o potrebi primanja snage odozgor nije slikoviti govor nego stvarnost koju su trebali primiti i bez koje nisu mogli ništa učiniti. Jasno podcrtana potreba primanja snage odozgor, što je obećanje Očevo, govori o nedovoljnosti ljudske snage da izvrši ono poslanje koje je Isus dao svojim učenicima.

Glavni problem i nastaje onda kad ljudi Božja djela svode na vlastite snagama, i pouzdaju se isključivo u svoju pamet i svoje metode. Tada naravno da imamo mršave ili nikakve rezultate u srcima ljudi.

Samo je Bog taj koji mijenja srca, i to po onima koji su sami iskusili promjenu u svom srcu, i koji u svom životu imaju iskustvo te promjene i koji razumiju što je rođenje odozgor jer su sami tako rođeni.

Svatko od nas treba imati iskustvo spasenja da bi mogao svjedočiti o svom spasenju. Učenici nisu mogli govoriti drugim jezicima dok se nisu napunili Duhom Svetim. Djelovanje Duha Svetoga ne da se zatvoriti, nego potiče na svjedočanstvo, na navještaj spasenja, na govor o Spasitelju. Onaj tko je iskusio Spasitelja u svom životu on će govoriti o Spasitelju, a ne o sebi.

Apostoli su tek nakon susreta s Uskrslim mogli svjedočiti i govoriti o Uskrslome, tek nakon što su primili Duha Svetoga, vjetar koji puše gdje hoće, mogli su izaći na ulice i neustrašivo svjedočiti o onom što su vidjeli i čuli. Vjera postaje živa kad je pokreće onaj tko je Život, Životvorac.

Biljka da bi rasla treba joj redovita svježina rose koju spremno upija i tako daje plod. Vjernik da bi rastao u svojoj vjeri treba otvorenost Duhu Svetom koji ga ispunja, i tada postaju vidljivi plodovi te vjere. Snažno svjedočanstvo postaje u onima koji su primili snagu odozgor, Duha Svetoga.

Biskup Ignacije od Latikona zaključio je tijekom susreta u Uppsali: “Bez Duha Svetoga, Bog je daleko, Krist ostaje u prošlosti, Evanđelje je mrtvo slovo, Crkva je samo organizacija, autoritet se stječe nadmoću, misije su stvar propagande, liturgija nije ništa doli prisjećanje prošlosti, kršćansko življenje ropski mentalitet.

Duh Sveti nam treba da bismo mogli promijeniti naše živote.

Nedugo nakon svog obraćenja sv. Augustin je šetao ulicama Milana i susreo prostitutku koju je otprije poznavao. Ona ga je zvala, ali on se nije odazivao nego je nastavio hodati niz ulicu. “Augustine! Augustine!”, vikala je za njim, “Augustine, ta to sam ja!”.

 

Da, ali to više nisam ja. – odgovorio je Augustin nastavljajući sada novim putem.

 

Sa stranice dominikanci.hr