Naslovnica Crkva Zanemarivanje kanona 915 se nastavlja

Zanemarivanje kanona 915 se nastavlja

638
0

Ako je nadbiskup Dubuquea, Michael Jackels, u pravu da je „pogrešan odgovor“ uskratiti pričesti katoličkim političarima koji podržavaju pobačaj, onda poznati kanon 915 uopće nema smisla.

Nadbiskup Jackels tvrdi da mnogi katolički političari ne ispunjavaju crkvene standarde po pro-life pitanjima, ali on im ne bi uskratio pričest. Nadbiskup kaže sljedeće:

„Mislim da je bolje dati Euharistiju takvim katolicima u nadi da će jednog dana uskoro pružiti svoje ruke radeći u ime života, u obranu života“.

Nadbiskupovi razlozi:

”Kao što je Isus rekao, da bolesni trebaju liječnika, a ne zdravi, i dao nam je Euharistiju kao lijek za ozdravljenje; stoga ne trebamo uskraćivati ljudima lijek koji im je potreban”.

Po toj logici, čini se da nikome nikada ne treba uskratiti – niti samima sebi – Euharistiju. Sveti Pavao se ne bi složio. Upozorio nas je:

„Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje… Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela“ (1 Kor 27 – 29).

U takvom slučaju, nastavlja sveti Pavao, učinak Euharistije nije ljekovit: „Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi“ (1 Kor 2, 30).

Dakle, ako je promicanje namjernog uništavanja nevinog ljudskog života teška grešna stvar, onda je čin milosrđa kada se spriječi grešnike da prima Euharistiju i dodatno ugroze vlastite duše.

Iz tog razloga nam Zakonik kanonskog prava nalaže, tj. kanon 916:

„Tko je svjestan teškog grijeha neka, ako prije ne obavi sakramentalnu ispovijed, ne slavi misu i neka se ne pričešćuje Gospodinovim Tijelom…“.

Štoviše, u slučaju katoličkih političara koji podržavaju pobačaj, opasnost za dušu pojedinca nije jedino što dolazi u obzir; tu je i stvar javne sablazni. A budući da bi neki nepokajani grešnici mogli zanemariti pastoralno upozorenje Crkve, kanon 915 daje pastirima dužnost sprječavanja javnog skandala:

„Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“.

Svi smo mi grešnici, te nam je potrebno duhovno ozdravljenje koje nudi Euharistija. Ali treba napraviti distinkcije. Većina nas se stidi svojih grijeha. Iako ne ispunjavamo uvijek standarde Crkve, ne sazivamo konferencije za tisak da bismo pljeskali teškim grešnim postupcima. Dakle, čak i ako nedostojno primamo Euharistiju, time ne sablažnjavamo svoje bližnje, a naši svećenici nisu suučesnici u našem grijehu.

Nadbiskup Jackels iznosi poznati argument da se pravi pro-life političar ne bi trebao samo protiviti pobačaju, nego trebao težiti „zaštiti zemlje, našeg zajedničkog doma, ili omogućavanje dostupnosti hrane, vode, životnog prostora, obrazovanja i zdravstvene skrbi, ili obrana od nasilja oružjem… koji su i isto tako životni problemi”, ali opet treba napraviti nekoliko ključnih distinkcija.

Prvo, nisu sva politička pitanja jednake moralne važnosti; zagađenje nije tako ozbiljno tema kao klanje nevinih.

Nadalje, većina političkih pitanja zahtijevaju razborite prosudbe, oko kojih se dobri ljudi mogu legitimno razlikovati. Postoji širok raspon mišljenja o tome kako najbolje zaštititi okoliš, ili osigurati adekvatnu prehranu siromašnima, ili školovati djecu. Razlike u mišljenjima o tim razboritim prosudbama ne mogu se usporediti s odbacivanjem temeljnih moralnih načela, poput „Ne ubij”.

Konačno, tu je isto tako važno pitanje oko javnog skandala. Nema istaknutih katoličkih političara koji otvoreno plješću uništenju okoliša, ili predlažu uskraćivanje zdravstvene zaštite potrebitima ili podržavaju nasilje oružjem. Ali postoje istaknuti katolički političari koji podržavaju klanje nerođene djece.

Ako je nadbiskup Jackels u pravu, onda je kanon 915 besmislen i treba ga ukloniti iz Zakonika kanonskog prava. Ali nije lako iznijeti taj argument u vrijeme kada se kanonsko pravo rutinski zanemaruje – čak i od strane pape Franje, koji ga ima moć promijeniti.

Izvor