Naslovnica Crkva Zašto Crkva ”iz nekog staroga doba” raste, a “suvremena Crkva“ preživljava?

Zašto Crkva ”iz nekog staroga doba” raste, a “suvremena Crkva“ preživljava?

1050
0

Prema izvješćima, ove godine se čak četvrtina svih ređenja u Francuskoj odnosi na “tradicionalne svećenike”, što vjerojatno znači da su zaređeni po tradicionalnom obredu. Po nekim procjenama, za 20 godina većina svećenika u Francuskoj će slaviti isključivo tradicionalnu latinsku misu.

Budući da je većina biskupija i vjerskih zajednica suočena s padom broja svećenika ili čak zatvaranjem župa (veliki broj svećenika na Zapadu smatra kako bi oni mogli biti posljednji svećenici u svojim župama), trebamo se zapitati možemo li što naučiti od tradicionalne zajednice, odnosno treba se zapitati zašto Crkva “iz nekog staroga doba” raste, a “suvremena Crkva” se bavi preživljavanjem, a općenito gledajući, i u tome je prilično neuspješna.

Jedan nizozemski dominikanac svjedoči kako su početkom 1990-ih u Nizozemskoj dominikanci odbacili svoje tradicionalne molitve, te bili uvjereni kako će se red uskoro pretvoriti u družbu laika. Imao je dobre razloge da zaključi kako će biti posljednji svećenik u provinciji koji je stara 500 godina.

Bloger The Liturgija Guy je dotaknuo ovu temu u intervjuu s dvojicom svećenika.

Prvi, vlč. Donald Kloster, koji je služio na tri kontinenta, pa dobro poznaje problematiku svećeničkih zvanja iz više perspektiva, govori kako je nedavno shvatio da rješenje za veći rast zvanja nije izvan naših mogućnosti. Nažalost, biskupije često troše previše vremena i novca tražeći zvanja na pogrešnim mjestima.

Stopa rasta svećeničkih zvanja ne ovisi o većem broju konferencija, duhovnih vježbi, broju objavljenih pamfleta, oglašavanju i prezentacijama. Ove stvari imaju tako minimalne učinke da se čini kako one na vrhu crkvene hijerarhije zapravo i ne zanimaju istinska rješenja.
Iz moje perspektive, čini se da postoje mnoge a priori pretpostavke koje onemogućuju istinski rast zvanja, a prva je da se odbija priznati gdje i zašto se uspjesi postižu. Tradicionalne biskupije i tradicionalni redovi danas u Zapadnoj Europi odgajaju pozamašan dio svećeničkih kandidata.
Coca Cola je 1985. godine uvela novi proizvod koji su nazvali New Coke. Trajao je samo 77 dana. Samo 13% onih koji inače piju Coca Colu su ga zavoljeli. Je li ta tvrtka povećala broj promotivnih oglasa za New Coke? Ipak su potrošili milijune dolara za uvođenje novog proizvoda. Ne, odmah su reagirali i promptno se vratili na Coca-Cola Classic! Za usporedbu, naši biskupi su učinili upravo suprotno kada je riječ o zvanjima. Nastavljaju s metodama koje su dokazano neuspješne.
Ponizno tvrdim da postoji duhovna veza između razine duhovnih zvanja iz 1965. i naše oskudice zvanja koja traje već 52 godine.
Što smo zapravo radili pogrešno? Bojim se da velik broj naših modernih prelata ne želi čuti pravi odgovor jer se ne uklapa u njihov narativ; jer se tvrdoglavo drže svoje ideologije.
Osobno sam frustriran jer se čini kako je Crkva kolektivno zadovoljna što broj svećenika u odnosu na broj vjernika neprestano pada.
Kao i kod većine situacija u životu, ako nam nešto ne uspijeva, ostavit ćemo se toga. To je sasvim logično. U konačnici, nemamo drugu opciju. Majka Terezija iz Kalkute jednom je odbila poslati svoje redovnice u Albaniju bez svećenika jer “Bez svećenika nemamo misu.”
Zvanja nisu samo pobožni dio na listi želja. Ona su osnovna potreba našeg preživljavanja kao Crkve. Što prije počnemo (znatno) povećavati broj zvanja, to ćemo prije svjedočiti duhovno zdravijoj Katoličkoj Crkvi.

A drugi svećenik, vlč. Robert Pasley kaže:

Mladi ljudi koji su pobožni vjernici u ovom svjetovnom, liberalnom, amoralnom i bezbožnom svijetu ne žele jeftine imitacije i kompromise. Zašto se truditi oko predanja svog života Bogu i čemu činiti sve žrtve koje se od njih traže, ako moderni svijet i liberalni katolici pokušavaju sve razvodniti. Oni koji imaju zvanje žele biti izazvani istinom, žele nasljedovati Krista kao znak kontradikcije, žele živjeti život u koji vjeruju i ukazivati na transcendentno veličanstvo Boga. Oni se žele odijevati i djelovati kao svećenici i redovnice. Da, oni žele pomagati ljudima, ali u kontekstu služenja Kristu, a ne kao službeni socijalnih radnici.
Tako je očito zašto tradicionalne zajednice privlače brojna zvanja, ali mnogi u suvremenoj Crkvi to odbijaju vidjeti, jer bi time doveli u pitanju svoju ideologiju i svoje planove. Ova bolest koja se uvukla nakon Drugog vatikanskog sabora utječe na sve razine Crkve. Našli smo se u jednom stanju koja se lako može ispraviti, problem je što ga mnogi ne žele ispraviti. Čak i u mojoj vlastitoj biskupiji, koliko god bila dobra, postoji neizreciv oprez i nelagoda prema svima koje previše privlači izvanredni oblik mise. Bogoslovima se govori da ovo nije put kojem Crkva želi ići. Ovi su stavovi snažni ne samo kod liberala, već vrlo jako izraženi i kod tzv. neokonzervativaca nakon koncila. Nažalost, postoji veliki strah od talasanja i promjena ustaljenih obrazaca ponašanja.

Izvor