Naslovnica Crkva Zašto Crkva već desetljećima prihvaća analize “specijaliziranih stručnjaka“ kao mjerodavni autoritet u...

Zašto Crkva već desetljećima prihvaća analize “specijaliziranih stručnjaka“ kao mjerodavni autoritet u promicanju vjere?

437
0

Ranije ove godine, kardinal Hollerich iz Luksemburga ustvrdio je kako Crkva mora mijenjati nauk o homoseksualnom ponašanju. Objasnio je da je crkveno shvaćanje homoseksualnosti pogrešno jer „društvena i znanstvena utemeljenost ovog nauka više nije ispravna”. Mnogo je stvari pogrešno u njegovim izjavama, ali želim se usredotočiti na jedan aspekt; njegovo pozivanje na „društveno znanstvenu utemeljenost“ nauka, jer mislim da otkriva problem s načinom na koji artikuliramo crkveni nauk.

Sve ovo spominjem u kontekstu Katoličke Crkve jer ona već desetljećima prihvaća analize “specijaliziranih stručnjaka“ kao mjerodavni autoritet u promicanju vjere širem svijetu. Iako je ovo sa sobom donijelo neke prednosti, mislim da je ovo bila ozbiljna pogreška.

Može se vidjeti kakva je posljedice takva stručnosti ostavila na njemački protestantizam u devetnaestom stoljeću. Njemački liberalni protestantski mislioci poput Friedricha Schleiermachera (1768.-1834.) bili su pioniri onoga što danas smatramo modernom biblijskom znanošću. Njihova je ideja bila da “kritičko“ ispitivanje biblijskih tekstova, korištenjem rigoroznih filoloških metoda za istraživanje značenja riječi i tekstova samo u njihovom neposrednom povijesnom kontekstu, daje sigurnije znanje od znanja tradicionalne biblijske egzegeze.

Jedan od ciljeva ovog postupka je bio prevladavanje podjela među protestantima. Zapravo, primjenom metoda novih znanosti na Bibliju trebalo je postići konsenzus koji bi izbjegao potrebu za autoritetom koji bi rješavao sporove oko tumačenja Svetog pisma. Zapravo, bio je zamišljen kao zamjena za Učiteljstvo Crkve koje su odbacili.

Ne iznenađuje da ovakav projekt nije doveo do prevladavanja podjela među protestantima. Umjesto toga, pogoršao ih je, stvarajući modernističko-fundamentalističku podjelu u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Ali nešto slično se s vremenom dogodilo i svjetovnom školstvu.

Utemeljitelji modernih sveučilišta diljem Europe i Amerike su u devetnaestom stoljeću zamijenili tradicionalne nastavne planove i programe novim naglaskom na “istraživanju“ zbog imitacije prirodnih znanosti. Sve discipline, bez obzira jesu li istinite ili ne, težile su postati “znanstvene“ u gore navedenom smislu. Zbog toga se, primjerice, na mnogim sveučilištima danas povijest kao disciplina često navodi pod “društvenim znanostima”, a ne pod humanističkim znanostima. Suvremena akademska povijest nije samo istinita priča o prošlosti, već je to “znanost“ obilježena rigoroznom filološkom analizama i pažljivom dokumentacijom izvora.

Ideja je bila da kada bi se svaka disciplina ponašala na ovaj način, onda bi se prevladala novonastala podjela između znanosti i humanističkih disciplina. Ukupni zbroj istraživanja stručnjaka iznosio bi istinu. Svatko tko je upoznat sa stupnjem specijalizacije na našim današnjim sveučilištima zna koliko je taj pokušaj potpuno propao. Podjela između “dvije kulture” kako ih je C.P. Snow nazvao—između humanističkih i znanstvenih istraživanja—veća je nego ikad i nitko vam ne može reći što znači svo specijalizirano znanje koje smo stekli o svijetu u proteklih sto pedeset  godina. (Ne osporavam da danas posjedujemo mnogo veće znanje. Specijalističko znanje je stvarno i neophodno, čak i ako ne može zamijeniti cjelovitiji pogled na svijet.)

Tužna je ironija da je Katolička Crkva, upravo u trenutku kada su znanstvenici postali svjesni ovog neuspjeha, objeručke prihvatila takvu ekspertizu. Čitatelji ove stranice vjerojatno znaju razoran utjecaj koji su psihološki stručnjaci imali na vjerski život nakon Drugog vatikanskog sabora. Dok je 60-ih bio član komisije koja je raspravljala o kontracepciji, belgijski kardinal Suenens pozvao se na Galileov slučaj kako bi opravdao promjenu crkvenog nauka, tvrdeći da je znanstveni napredak učinio ovo učenje neodrživim i pozivao je svoje kolege biskupe da „izbjegnu još jednu aferu Galileo“. Primjedba kardinala Hollericha o „društveno znanstvenom“ neuspjehu crkvenog učenja samo je najnovija tvrdnja da je specijalizirana ekspertiza razotkrila temeljne aspekte vjere.

Suvremeni stručnjaci usredotočuju se na konkretno, što ima svoje mjesto u životu Crkve, ali ne može utjecati na nauk. Jer ako uzimamo njihove tvrdnje kao automatski autoritativne, iskrivljuje se vjera (nauk) tako što se ona dijeli na dijelove i tretira zasebno. Istine vjere predstavljaju cjelinu i ne mogu se odvojiti.

Kao što je Newman rekao, za vjernika, oni „tvore jedno tijelo jedni s drugima, tako da odbacivanje jednog znači omalovažavanje ostalih… a oni koje, čini što hoće, ne mogu razumjeti razdvajanje“. Manija prilagodbe Crkve sadašnjem dobu odsijecanjem onih dijelova vjere koji se ne uklapaju u suvremene kategorije, dijeljenjem vjere na one aspekte koji se mogu potvrditi sociološkim istraživanjima i one koji ne mogu, jest rezultat ovog pretjeranog oslanjanja na stručnost stručnjaka.

U Crkvi bi biskupi trebali djelovati kao „stručnjaci cjeline“. No, u praksi često odustaju od te dužnosti. Čini se da neki misle da je uloga stručnjaka u teologiji da određuju što je nauk Crkve i da je uloga Učiteljstva da potvrdi njihove zaključke. Pokušaj pape Franje da opiše doktrinarni razvoj na svome povratku iz Kanade dobar je primjer ove zabune:

„S vremenom se nauk učvršćuje i širi postajući čvršći, ali s ciljem da napreduje. Zato je dužnost teologa istraživanje, teološko promišljanje. Ne možete se baviti teologijom s “ne“ ispred. Tada je na Učiteljstvu da kaže: „Ne, otišao si predaleko, vrati se”. Ali teološki razvoj mora biti otvoren, za to služe teolozi. A Učiteljstvo mora pomoći da se razumiju granice“.

Netko bi se mogao odvažiti na nekoliko kritika vezanih uz ovo promišljanje pape Franje, ali, za naše potrebe, glavni problem s ovim načinom gledanja doktrinarnog razvoja je taj što Crkva već posjeduje cjelokupnu Božju objavu, uključujući i njezina ograničenja. Ne trebamo specijalizirana istraživanja da bismo to otkrili. Uloga biskupa je čuvati ovu objavu uz pomoć teologa, čiji su napori pomoćni u ovom procesu. Ovo razumijevanje vjere čini da se Otkrivenje čini toliko neprozirnim da je nespoznatljivo osim u proročanskim papirima akademskih teologa i društvenih znanstvenika.

Naravno, mnogi žele crkveni nauk o kontracepciji ili homoseksualnosti prikazati kao nešto teško i opskurno te da se time mogu baviti samo stručnjaci – kako bi odbacivanje toga nauka sakrili iza „autoriteta stručnjaka“. Ali pretjerana lakovjernost u pogledu toga što stručnost može, a što ne može učiniti to omogućuje.

Dužnost je biskupa oduprijeti se ovakvom tumačenju vjere i ne prepustiti svoju ovlast stručnjacima kako to kardinal Hollerich naizgled želi učiniti. Propovijedanje Evanđelja Isusa Krista ne sastoji se od promicanja najnovijih “otkrića“ društvenih znanstvenika kao da su jednaka Otkrivenju. Sastoji se od toga da se svijetu bez rezerve naviješta „naum Božji, u cijelosti” (usp. Dj 20,27).

Izvor