Naslovnica Crkva Zašto ne štujemo svetog Ivana Krstitelja poput naših predaka?

Zašto ne štujemo svetog Ivana Krstitelja poput naših predaka?

328
0

Duhovni pogled na svijet i vjeru onih koji su odgojeni u tradiciji Pavla VI. nije isti kao onaj naših prethodnika i onih koji su zadržali tradicionalni oblik štovanja.

Svake se godine u zapadnim obredima Katoličke Crkve slavi rođendan ili rođenje sv. Ivana Krstitelja, preteče Gospodinove, koji se obilježava 24. lipnja, točno šest mjeseci od rođenja Isusa Krista, našega Gospodina. Najjednostavnije objašnjenje datuma je da, kako kaže misal sv. Andrije, „u Evanđelju od 25. ožujka čitamo da je anđeo Gabriel navijestio Mariji da će tri mjeseca kasnije [tj. krajem lipnja] Elizabeta na temelju božanskoga čuda, roditi sina“.

Ali postoji i alegorijsko objašnjenje koje su dali mnogi liturgijski komentatori kroz vijekove. Kao što je sam Ivan (Krstitelj) rekao u vezi s Mesijom: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30). Neposredno oko Božića na sjevernoj polutki pada najkraći dan u godini, kada je mrak na vrhuncu; nakon toga dana, svjetlost će se polako povećavati. Slično tome, točno oko rođenja sv. Ivana pada najduži dan u godini, nakon čega će se svjetlost – Ivanova svjetlost – smanjivati. Sam ciklus prirode proglašava ispravan odnos između Sina i Božje Riječi i svih Njegovih učenika, bez obzira koliko veliki bili.

Oni koji istražuju liturgijsku, arhitektonsku i umjetničku povijest mogli bi biti zapanjeni kada počnu uočavati veličinu tradicionalne pobožnosti prema I. Krstitelju, najvećem od proroka, tijekom svih stoljeća Crkve, u istočnim i zapadnim zemljama. U Europi je bilo na tisuće crkava koje su njemu posvećene, njegovih kipova i nebrojenih vitraja, slika svakog opisa. Bio je jedan od najpopularnijih svetaca zaštitnika. Nakon Djevice Marije, praktički nema sveca koji se češće zaziva.

Dokaze o toj pobožnosti možemo vidjeti u klasičnom (tradicionalnom) rimskom obredu. Ne samo da ima dva spomendana, od kojih jedan (Rođenje) isto tako ima odgovarajuću misu bdijenja; ali u svakom slavlju tridentske mise zaziva se šest puta u triput ponovljenom Confiteoru (ispovijedi); opet u velikoj molitvi „Suscipe, Sancta Trinitas“ na kraju prikazanja; opet u rimskom kanonu; i konačno u posljednjem evanđelju. To znači devet puta u svakoj misi. Za usporedbu, prije 1962. godine, sveti Josip nije spomenut ni jednom u redu sv. mise.

Ovako glasi tradicionalni tekst Confiteora:

Confíteor Deo omnipoténti, beátæ Maríæ semper Vírgini, beáto Michaéli Archángelo, beáto Ioánni Baptístæ, sanctis Apóstolis Petro et Paulo, ómnibus Sanctis, et tibi, Pater: quia peccávi nimis cogitatióne, verbo et opere: mea culpa, mea culpa, mea máxima culpa. Ideo precor beátam Maríam semper Vírginem, beátum Michaélem Archángelum, beátum Ioánnem Baptístam, sanctos Apóstolos Petrum et Paulum, omnes Sanctos, et te, Pater, orare pro me ad Dóminum, Deum nostrum.
Ispovijedam se Bogu svemogućemu, blaženoj Mariji vazda Djevici, blaženome Mihovilu Arkanđelu, blaženom Ivanu Krstitelju, svetim Apostolima Petru i Pavlu, svima svetima i vama, braćo, da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju i djelom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, blaženoga Mihovila Arkanđela, blaženoga Ivana Krstitelja, svete Apostole Petra i Pavla, sve svete i vas, braćo, da se molite za me Gospodinu, Bogu našemu

Ovako glasi molitva Suscipe:

Súscipe, sancta Trínitas, hanc oblatiónem, quam tibi offérimus ob memóriam passionis, resurrectiónis et ascensiónis Iesu Christi Dómini nostri: et in honórem beátæ Maríæ semper Vírginis, et beáti Ioánnis Baptístæ, et sanctórum Apostolórum Petri et Pauli, et istórum, et ómnium Sanctórum: ut illis proficiat ad honórem, nobis autem ad salútem: et illi pro nobis intercédere dignéntur in cælis, quorum memóriam ágimus in terris. Per eúndem Christum Dóminum nostrum. Amen.
Primi, sveta Trojice, ovaj prinos koji Ti prinosimo na spomen muke, uskrsnuća i uzašašća Isusa Krista, Gospodina našega, i u čast Blažene Marije vazda Djevice, blaženoga Ivana Krstitelja, svetih Apostola Petra i Pavla, i ovih, i sviju Svetih: da njima bude na čast, a nama na spasenje: neka se udostoje zagovarati nas u nebu oni kojih se spominjemo na zemlji. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Kako je važno prisjetiti se – a opet to tako često zaboravimo – da se sveta misna žrtva ne prinosi samo „u spomen na muku, uskrsnuće i uzašašće Gospodina našega Isusa Krista“, već i „u čast blažene Marije, vazda Djevice, blaženoga Ivana Krstitelja, svetih apostola Petar i Pavao, i ovih i sviju svetih“. Još jedan spomen dvojice zaštitnika Rimske Crkve podsjeća nas da samo pet dana nakon rođenja Ivana, 29. lipnja, dolazi svetkovina svetih Petra i Pavla, koji su isto tako, poput Ivana Krstitelja, spomenuti po devet puta u tridentskome redu mise: šest puta u triput ponovljenom Confiteoru; jednom ovdje, u Suscipeu; jednom u rimskom kanonu; i još jednom nakon Oče naša. Za one koji poznaju kršćansku numerologiju, devet je poseban broj jer časti Presveto Trojstvo (3 + 3 + 3 ili 3×3), kao u deveterostrukom Kyrieu autentičnog obreda mise.

Rimski kanon spominje Ivana Krstitelja na drugom mjestu u popisu svetaca, nakon posvete:

Nobis quoque peccatóribus fámulis tuis, de multitúdine miseratiónum tuárum sperántibus, partem áliquam et societátem donáre dignéris, cum tuis sanctis Apóstolis et Martýribus: cum Ioánne, Stéphano, Matthía, Bárnaba, Ignátio, Alexándro, Marcellíno, Petro, Felicitáte, Perpétua, Agatha, Lúcia, Agnéte, Cæcília, Anastásia, et ómnibus Sanctis tuis: intra quorum nos consórtium, non æstimátor mériti, sed véniæ, quaesumus, largítor admítte. Per Christum, Dóminum nostrum. Amen.
I nama, svojim grešnim slugama, koji se uzdamo u tvoje veliko milosrđe, podari neko mjesto u društvu svojih svetih apostola i mučenika: Ivana, Stjepana, Matije, Barnabe, Ignacija, Aleksandra, Marcelina, Petra, Felicite, Perpetue, Agate, Lucije, Agneze, Cecilije, Anastazije i svih svetih tvojih. Primi nas u njihovu zajednicu ne po našim zaslugama, već po obilju tvoga praštanja: po Kristu, našem Gospodinu. Amen.

Nativity of St. John the Baptist (Feast: June 24) | Saints & Heroes | ANF  Articles

„Ovdje „Ivan“ nije nitko drugi nego Ivan Krstitelj, što priznaju svi liturgijski komentatori“ (v. Nadbiskup Amleto Cicognani, Sveci koji s nama mole u misi, Romanitas Press, 2017., str. 26.).

Posljednje Evanđelje, preuzeto iz Proslova Evanđelja po Ivanu, uključuje ove riječi (Iv 1: 6–8):

Fuit homo missus a Deo, cui nomen erat Ioánnes. Hic venit in testimónium, ut testimónium perhibéret de lúmine, ut omnes créderent per illum. Non erat ille lux, sed ut testimónium perhibéret de lúmine.
„Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo“.

Kako je žalosno razmišljati o činjenici da se danas, na gotovo svim proslavama Novus Ordo, ime svetoga Ivana Krstitelja, najvećeg muškarca rođenoga od žene, neće spomenuti niti jednom. (Jedino kada bi se uopće spomenuo jest da se koristi Rimski kanon, koji je po volji – ad libitum.) To je vrsta stvari koju tradicionalni kršćani imaju na umu kada govore o različitim duhovnostima starog i novog „oblika“ (formi) mise. Duhovni pogled na svijet i vjeru onih koji su odgojeni u tradiciji Pavla VI. nije isti kao onaj naših prethodnika i onih koji zadržavaju tradicionalni oblik štovanja. Hvala Bogu, sve više katolika dolazi vidjeti ogromnu vrijednost ponovnog povezivanja s njihovim nasljednim pravom, ono što rimska Crkva vjeruje i slavi kroz vjekova.

PETER KWASNIEWSKI