Naslovnica Crkva Zašto sam tradicionalan, ali se ne želim vratiti u 1950-godinu

Zašto sam tradicionalan, ali se ne želim vratiti u 1950-godinu

552
0

Optužuju me da sam tradicionalan. Tradicionalan sam, ali ne zato što se, kako često govore „progresivci”- želim vratiti u vrijeme prije Drugog vatikanskog koncila ili „pedesetih“. Postojali su nedostaci s tom kulturom, unutar i izvan Crkve, a ti su nedostaci kasnije doveli do problema. Ako se „vratimo” u to vrijeme, ponovo će biti isti problemi.

Prvi problem je bio nerazumijevanje i prenaglašavanje poslušnosti. Kao što je povjesničar James Hitchcock istaknuo, najveća ironija „duha Drugog vatikanskog koncila” bila je u tome kako se poslušnost koristila da se dopusti neposlušnost. Katolici su odgajani na principu „otac (ili biskup) zna najbolje” i to se koristilo za promicanje crkvene nastavne prakse koja je zapravo bila produkt odabranih komisija ili osobnih preferencija. Crkve su uništene, mise su postale eksperimentalno kazalište, moralni nauk je postao „pitanje osobne savjesti”, a mi smo išli na sv. misu jer je „tako rekao otac”. Nismo znali ništa bolje. Jedina informacija koju smo imali bila je od „viših instanci“ (tj. ono što je rekao svećenik ili biskup), a prosječni katolik nije mogao znati što učiniti čak i kada bi to želio ispitati.

Svećenicima i biskupima još uvijek dugujemo poslušnost, ali vjerujem da se to sada bolje razumije, barem među nekim vjernicima. Isto tako, bolje smo informirani o tome što je crkveni nauk – za razliku od preferencija biskupa ili svećenika. Bože oprosti mi što ovo kažem, ali ponekad sam zahvalan na Internetu. Kao nikada prije, imamo pristup spisima crkvenih otaca, crkvenim dokumentima i enciklikama, katoličkom nauku o umjetnosti i arhitekturi. Svatko tko to želi (a ključ je u tome), može naučiti što je vjera i kako je bolje živjeti.

U Crkvi je postojao i ultramontanizam. To je razumljivo nakon jednog stoljeća papa koje su uključivale Lava XIII., Pija X. (do tada tek drugi papa u pet stotina godina koji je kanoniziran) i Pija XII. Oni su živjeli u razdoblju kada se vagalo što se govorilo, te se govorilo rijetko i Rim je imao svoju vrijednost. Od tada smo vidjeli dovoljno da znamo da, iako je Crkva nepogrešiva, ona nije nevina. Inflacija nije samo ekonomski fenomen.

Uz to je postojao i nezdrav klerikalizam. „Duhovni život” – barem u bilo kojoj dubini – često se smatrao područjem religioznih. To je dovelo do kasnije zabune – koja još uvijek postoji kod nas – da biti religiozan znači činiti ono što rade oni u redovničkom zajednicama, biti laik koji obilazi oko oltara i gleda na svećenika kao na administratora ili, još gore, „podupiratelja”. Drugi vatikanski koncil je bio u pravu kod svoga „univerzalnog poziva na svetost”, ali osoba koja razmišlja zna da univerzalno ne znači jednolično.

Danas se prihvaća da laici imaju stručnost i ulogu u svijetu koju klerici nemaju. Istodobno, postoji spoznaja da se ta stručnost može i mora posvetiti životom osobne svetosti koji nije na svoj način manje zahtjevan od života redovnika/ica ili svećenika. Ova osobna svetost mora se temeljiti na sakramentima koje samo zaređeni službenik može dati i na milostima koju primamo posvećeni životu u molitvi. Znam da iako su za izgradnju kuće potrebne i cigle i malter, one nisu nezamjenjive.

Postojao je i u pretkoncilskoj Crkvi, i u zapadnoj kulturi kao jednoj cjelini, ogroman optimizam i vjera u „napredak”. Zašto? Proteklih šezdeset godina bili smo svjedoci „rata za okončanje svih ratova”, uspona komunizma s njegovim masovnim pokoljima i izgladnjivanjem nacija pod vlašću socijalista, kolapsa kapitalizma i svjetske ekonomske depresije.

Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem su demokratske države stale na stranu komunizma protiv totalitarnih nasilnika na Zapadu i poganskih imperijalnih sila na Istoku – rat je bio okončan bacanjem atomske bombe. Nakon toga, Istok se suočio sa Zapadom čekajući da vidi tko će baciti sljedeću bombu dok su njihova gospodarstva propadala i dok su izgladnjivali svoje građane ili ih moralno degradirali. Kako se ne biste složili s Ronaldom Knoxom, koji je rekao: „Toliko je glupo da su moderne civilizacije odustale od vjere u đavla iako je on jedino objašnjenje za ovo stanje”.

Pa ipak smo nekako imali tu ideju da „svakim danom, u svakom pogledu, postajemo sve bolji i bolji”; da je „sljedeća stvar“ najbolja stvar jednostavno zato što je bila sljedeća stvar. Morali smo biti „otvoreni za nove ideje” suočeni sa stotinu godina novih ideja koje su se pokazale glupima. Možda je to zvučalo kao da vidimo fatamorganu nakon toliko dugog boravka u pustinji. U svakom slučaju, pokazalo se jednako maštovitom.

Dio toga bio je tehnološki i akademski. Budući da smo mogli poslati čovjeka u svemir, vjerovali smo da možemo puno lakše stići do neba. Budući da znanost može ublažiti našu fizičku bol, mislili smo da bi mogla ublažiti naše društvene boli. Psihologija bi nam mogla pomoći da razbistrimo um, a vjerovali smo da će očistiti naše duše. A sada? Trebamo li još neki dokaz o nauci o istočnom grijehu i padu čovjeka? Možemo li sumnjati u potrebu za milošću? Ako nas je pandemija ičemu naučila, onda je to da znanost nije vjera; ona je nešto što treba razumjeti, a ne nešto u što se treba „vjerovati“.

Dio toga je kultura. Budući da su demokracije pobijedile totalitarizam, demokracija je, po definiciji, bila najbolja. I što god je demokracija odlučila to je onda najbolje, bez obzira što nam ljudska narav i tisućljetno iskustvo govorili. Vlast i politička moć su isto tako mogle riješiti naše probleme, samo su nam trebali „pravi ljudi” na vlasti.

To je dovelo do masovnih razvoda, kontrole rađanja, pobačaja i pornografije, a da ne spominjemo niz „ratova za izgradnju nacija“ na mjestima koja nisu ni izdaleka nacije. Najduži rat koji smo vodili je „rat protiv siromaštva“, a sada je najbogatija nacija u povijesti svijeta shrvana dugovima s milijunima koji žive u siromaštvu koje je mnogo strašnije od nedostatka prihoda. Oni koji imaju oči da vide znaju da „pravi ljudi“ na vlasti – bilo koje vrste – nisu odgovor.

To je isto tako bilo zbog naivnosti i — istini za volju — kukavičluka. Problem 60-ih nije bio u tome što su postojali loši ljudi koji su htjeli raditi loše stvari. Toga je uvijek bilo. Problem je bio u tome što su toliki, koji su trebali bolje znati, dopustili ovima da rade kako hoće. Naš vlastiti „uspjeh“ doveo je do našeg pada. Bio bi potreban čudesno čestit i inteligentan svećenik ili biskup da izdrži kulturni tsunami koji je dolazio. Nismo bili spremni za to, a Atanazije protiv svijeta nije se mogao naći.

Danas mnogi shvaćaju da ne možete imati oba načina. Ne možete pomiriti Katekizam s The New York Timesom. Ne možete ugoditi lokalnom školskom odboru i Kristu. I dok možeš biti Amerikanac ili Hrvat, i katolik, ipak biti katolikom je mnogo važnije (to je na prvom mjestu).

Pa zasto sam tradicionalan? (Izraz ‘konzervativan’ baš ne odgovara ideji. Tko bi želio sačuvati/konzervirati nered u koji smo se uvalili?) Tradicionalan sam jer vjerujem u katoličku vjeru, kako se učila i prakticirala stoljećima; jer samo ona ima odgovore i za ovaj i za sljedeći život. Više volim tradicionalnu latinsku misu, tradicionalnu crkvenu arhitekturu i gregorijanski koral jer mi pomažu – neću govoriti u ime drugih – štovati Boga i približiti mu se više od onoga što imamo trenutno. Ljepota je element božanskog i za razliku od novih trendova, poput brze hrane, ne mogu se njegovati i rasti.

Tradicionalan sam jer sveci znaju koji su moji pravi problemi i imaju lijek. „Nasljedovanje Krista“ i „Uvod u pobožni život“ doveli su me do sretnijeg života više od dr. Phila ili Oprah. Mark Twain je jednom rekao: „Kada sam bio dječak od četrnaest godina, moj otac je bio toliko neznalica da sam ga jedva podnosio u blizini. Ali kad sam navršio dvadeset i jednu godinu, bio sam zapanjen koliko je otac naučio u sedam godina. Što sam stariji bio, to sam više zapanjeniji bio onim što je moj otac znao”.

Tradicionalan sam jer su kultura i vlade posljednjih nekoliko stoljeća razorile obitelj i rastrgale nacije. SvToma Akvinski je znao da su nacija i društvo više od društvenog dohotka. John Henry Newman znao je da najmoćnija i najciviliziranija nacija na svijetu može biti nominalno kršćanska, no praktički poganska.

Proizvođači vina znaju da se dobro vino dobiva kombinacijom tla i klime za što su potrebna stoljeća, čak i tisućljeća, da se formira i upozna. Za razliku od vina, katolička tradicija je proizvela svece. Zato sam tradicionalan. Novom vinu su se poderale mješine, te zato preferiram staro. Radije držim tisućljetne tradicije.

 

Izvor