Naslovnica Crkva Zbogom „Humanae vitae“. Stiže njezin grobar

Zbogom „Humanae vitae“. Stiže njezin grobar

921
0

Primam i objavljujem. Autor komentara je Thibaud Collin, profesor filozofije u kolegiju sv. Stanislava u Parizu, koji je napisao važne eseje o teoriji „roda“, istospolnim brakovima i političkom sekularizmu. Njegova najnovija knjiga, iz 2018. godine, nosi naslov: „Le mariage chrétien at-il encore un avenir?“ (hrv. prijevod Da li kršćanski brak još uvijek ima budućnost?).

Vidi izvornu sliku

Polazište za njegovo razmišljanje je imenovanje Philippea Bordeynea (61), moralnog teologa i rektora Katoličkog instituta u Parizu, predsjednikom (dekanom) Papinskog instituta Ivana Pavla II za studije braka i obitelji, te će zamijeniti mons. Pierangela Sequerija.

Dužnost će preuzeti u rujnu. To će označiti konačni preokret smjera za institut koji nosi ime Ivana Pavla II., koji je sve udaljeniji od učenja pape koji ga je osnovao i njegovog prethodnika Pavla VI.

Potres koji je potresao Institut 2018.,  pokrenuo je njegov veliki kancelar, nadbiskup Vincenzo Paglia, za vrijeme mandata pape Franje i uz vidljivo neslaganje pape emeritusa Benedikta XVI.

No, tada je na čelu instituta bio Sequeri – teolog prepoznatog talenta i nesumnjiv pobornik konzervativizma – koji je hrabro održao na životu interpretaciju enciklike Pavla VI. „Humanae vitae“ vjerno se držeći izvornog značenja.

Sada je pao i ovaj posljednji obrambeni zid. Bordeyne godinama podupire potiskivanje te enciklike i preispitivanje teologije obitelji, koja za njega – a po njegovom sudu i za papu Franju – „nikako ne završava malim buržoaskim trokutom oca, majke i djece“, nego je „mjesto na kojem svaki pojedinac raste kao osoba u odnosu (vezi)“, tako da bi „preziranje različitih obitelji ujedno značilo preziranje ovog djela socijalizacije“ (intervju za „La Croix“, 8. travnja 2016.).

Na redu je profesor Collin.

Thibaud Collin: Nazovimo ga onda institut „Amoris laetita“

Najavljeno imenovanje mons. Philippe Bordeyne, trenutnog rektora Katoličkog instituta u Parizu, predsjednikom (dekanom) Papinskog instituta Ivan Pavao II. je zadnja faza reorganizacije koju su izveli nadbiskup Vincenzo Paglia i papa Franjo. Riječ je ustanovi koju je izričito želio i osnovao sv. Ivan Pavao II. te njome presjedao Carlo Caffarra, budući kardinal. To potvrđuje da je ova reorganizacija stvarna i istinska revolucija.

Odvažna razmatranja poljskog pape o spolnosti tijela, braku i obitelji mogu se shvatiti kao odgovor na neuspjeh recepcije enciklike sv. Pavla VI. „Humanae vitae“. Naravno, ovaj dokument ne dotiče se u cjelini tih tema, daleko od toga, ali može se smatrati kamenom temeljcem cijelog nauka Crkve o spolnosti i braku. Enciklika se protivi kontracepcijskom mentalitetu, koji je zapravo objektivni uvjet moguće socijalne legitimacije pobačaja, tehnološke prokreacije i svih LGBTQ zahtjeva.

Sada se događa reorganizacija Instituta Ivana Pavla II., koju je prije nekoliko godina započeo nadbiskup Paglia, prolazeći kroz smjenu većine profesora i postavljanje teologa poput Maurizia Chiodija i Gilfreda Marenga, koji očito više ne vide „Humanae vitae” kao kamen temeljac. Ovaj se dokument sada smatra previše „apstraktnim“ i „teoretskim“; status koji mu je dodijeljen čini ga samo idealom, čak iako je opisan kao „proročki“, kao da je to ukras postavljen na kaminu i više ga se ne dira. Imenovanje Philippea Bordeynea potvrđuje ovu promjenu paradigme. O tome treba suditi na osnovu činjenica. Evo što kaže u tekstu napisanom povodom Sinode o obitelji 2014. i 2015. godine:

„Enciklika „Humanae vitae“ nas uči da su prirodne metode kontrole plodnosti jedine legitimne. Međutim, mora se utvrditi da se udaljenost između prakse vjernika i učiteljstva Crkve još više povećala. Je li riječ o jednostavnoj gluhoći na pozive Duha ili je to plod djela razlučivanja i odgovornosti kršćanskih parova podvrgnutih pritisku novih načina života? Ljudske znanosti i iskustvo parova uče nas da su odnosi između želje i užitka složeni, izrazito osobni i stoga promjenjivi te ovise o paru i razvijaju se tijekom vremena i unutar para. Suočeni s imperativom moralne dužnosti borbe protiv iskušenja pobačaja, razvoda i nedostatka velikodušnosti u pogledu prokreacije, bilo bi razumno prepustiti parovima mudrost razlučivanja o metodama kontrole rađanja, stavljajući naglasak na moralno i duhovno obrazovanje koje bi omogućilo učinkovitiju borbu protiv iskušenja koje je često neprijateljski raspoloženo prema kršćanskoj antropologiji“.

„U ovoj perspektivi, Crkva bi mogla priznati mnoštvo putova kao odgovor na opći poziv da održi otvorenost seksualnosti prema transcendenciji i daru života. […] Način prirodnih metoda koji uključuju suzdržavanje i čednost mogao bi se preporučiti kao evanđeoski savjet, koji prakticiraju ili ne (prakticiraju) kršćanski parovi, a koji zahtijeva samokontrolu u povremenoj apstinenciji. Drugi način čiji bi se moralni legitimitet mogao priznati, uz izbor povjeren mudrosti supružnika, sastojao bi se u korištenju neabortivnih metoda kontracepcije. Ako bi supružnici odlučili uvesti ovaj lijek u intimnost svog seksualnog života, bit će poticani da udvostruče međusobnu ljubav. Samo je ovo potonje sposobno humanizirati uporabu tehnologije u službi ljudske prokreacije” (Sinoda o pozivu i poslanju obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. Odgovor 26 teologa, Bayard, 2015. , str. 197-198).

Ovaj je citat sažetak onoga što veliki broj teologa i biskupa govori o etičkoj normi na koju je podsjetio sveti Pavao VI., a utemeljio ju sv. Ivan Pavao II. antropološki u katehezama o „teologiji tijela“ i moralno u enciklici „Veritatis splendor“.

Ali sada je krug zatvoren jer je crkveni duh sedamdesetih osvojio Rim! Ali zašto se „udaljenost“ toliko „proširila“, ako ne zato što većina klerika nije htjela prihvatiti ideju o kontroli rađanja, identificiranu kao nepodnošljiv teret? Zato jer klerici nikada zapravo nisu prenijeli etičke norme na one koji su im bili povjereni. Zašto u tom trenutku uopće govoriti o „gluhoći“ na pozive Duha kao da je Njegov glas ikada dopro do ušiju vjernika?

Stvarnost je takva da većina njih uopće nije ni slutila išta o nauci Crkve o ovom pitanju, osim iz dominantnih medija. Budući da posao prenošenja nije učinjen, nije iznenađujuće što nije došlo do asimilacije.

Stoga je prilična poteškoća reći da ovaj dokument, budući da nije prihvaćen, trebao učvrstiti kroz ljudske znanosti i „mudrost“ parova. Kružno obrazloženje nam omogućuje diskretno skrivanje. Stvaranje prirodne kontrole rađanja predmetom odabira otkriva nam da se sakrament vjenčanja više ne doživljava kroz usmjerenost na svetost, na koju su pozvani svi kršteni.

Kako ne možemo vidjeti da ove izjave ozbiljno relativiziraju učenje Crkve i zavode parove dobre volje, koji shodno tome ovu etičku normu ne vide kao put do sreće, već kao gotovo neljudski ideal? Doktrinu „Humanae vitae“ svakako treba biti sadržana u pastoralnoj praksi i u „moralnom i duhovnom obrazovanju“, ali to ne mogu mjeriti ljudske znanosti, koje po svojoj prirodi ne mogu shvatiti istinu jezika tijela. Svrha obrazovanja je biranje odgovarajuće čina, što znači slobodno ostvarivanje istinskog ljudskog dobra.

Klerici i laici koji se bave pastoralom braka moraju stoga raditi na tome da se dobro ostvari u slobodnim djelima putem kojih supružnici jezikom tijela označavaju istinu svoje bračne ljubavi. Potvrđujući da bi izbor metoda kontrole rađanja trebao biti prepušten savjesti parova, otkriva nam da se etička norma primjenjuje izvana, bez angažiranja osobe u cjelini; ukratko, na način koji je već tehnički, pomalo kao da se pitam: „Moram li ići do tog mjesta: da li da uzmem bicikl ili auto?“. Otuda taj vrlo razotkrivajući izraz koji otkriva „humanizaciju tehnologije kroz ljubav“, kada već samo uvođenje tehnologije na kraju zaklanja dar sebstva, čineći zajednicu tijela svojevrsnom lažju, koja više objektivno ne označuje zajedništvo supružnika. Vrhunac zbunjenosti dostiže se kod ukazivanja kako se ova humanizacija tehnologije mora staviti u službu ljudske demografije!

Samo vrlina čednosti, koja je suštinski povezana s bračnim zajedništvom i izvorom privremene netaknutosti, iako se na to ipak nije svela, može u jedinstvu osobe u tijelu i duši zaštititi istinu ljubavi. Samo čednost podiže spolni život supružnika do visine vrijednosti osobe i izbjegava to svoditi samo na njihove spolne vrijednosti. Na polju ljubavi tehnologija ne može i nikada neće moći zamijeniti vrlinu.

Konačno, nevjerojatno je razmišljati o kontracepciji kao o nekakvom bedemu protiv pobačaja, kada sve studije pokazuju suprotno da napredak mentaliteta kontracepcije zapravo potiče pobačaj, a da ne spominjemo da su danas mnoge tablete također abortivne.

Ukratko, imenovanje predsjednikom (dekanom) osobe poput Philippea Bordeynea potvrđuje da bi Institut Ivan Pavao II zbog intelektualne iskrenosti trebao promijeniti svoje ime. Mogao bi se zvati, na primjer, Institut „Amoris Laetitia“.

Izvor:  Settimo Cielo di Sandro Magister