Naslovnica Crkva Značaj objave papinog tumačenja Amoris Laetitia u ‘Acta Apostolicae Sedis’

Značaj objave papinog tumačenja Amoris Laetitia u ‘Acta Apostolicae Sedis’

694
0
Podijeli objavu

Posljednjih dana se dosta govori o objavi papinog odgovora argentinskim biskupima u vezi tumačenja spornih pitanja u enciklici Amoris Laetitia i to ni manje ni više – nego u službenom glasilu Svete Stolice ‘Acta Apostolicae Sedis’. Pričekali smo mišljenje profesora kanonskog prava dr. Edward Petersa kako bismo čuli njegove reakcije na ove vijesti – pa prenosimo:

Prije otprilike tri mjeseca predvidio sam da će pismo pape Franje argentinskim biskupima, kojim se odobrava njihova provedba Amoris Laetitia biti objavljeno u Acta Apostolicae Sedis. Sad i jest. Prateća napomena kardinala Parolina navodi kako papa želi da argentinski dokument uživa “učiteljski autoritet” i da njegovo prihvaćanje ima status “apostolskog pisma”.

Dobro, ali prvo moramo razmotriti neke važne točke.

1. Kanon 915. Važno je shvatiti da danas ono što zapravo sprječava služitelje svete pričesti da dijele Euharistiju razvedenim pa ponovno vjenčanim katolicima jest Kanon 915 i univerzalno, jednoglasno tumačenje koje je taj zakonodavni tekst, ukorijenjen u božanskom zakonu, uvijek uživao. Kanon 915 i temeljne sakramentalne i moralne vrijednosti vezane uz njega mogu biti zaboravljeni, zanemareni ili ismijani, čak i od visoko rangiranih prelata u Crkvi, ali sve dok se taj zakon ne opozove ili ne modificira papinskim zakonodavnim djelovanjem, ili se učinkovito ne onemogući pontifikalnim dekretom “autentičnog tumačenja” (1983 CIC 16), Kanon 915 ostaje takav kakav jest i obvezuje poslužitelje svete pričesti.

Ni papinsko pismo argentinskim biskupima, ni sam dokument argentinskih biskupa, pa ni sam Amoris Laetitia ne spominje Kanon 915, niti ga ti dokumenti pokušavaju ukinuti ili mijenjati u bilo kojem smislu. Istina da ga također ne podržavaju, i ta šutnja koju Kanon 915 danas trpi uzrokuje duboku pastoralnu zabrinutost. Ali zakon se ne mijenja samo zato što se šuti o njemu.

2. Apostolsko pismo. “Apostolsko pismo” je svojevrsna mini-enciklika i, unatoč tome što im se pridaje tolika pažnja, one nisu (s rijetkim izuzecima) zakonodavni tekstovi koji se koriste za formuliranje novih zakonskih normi. Tipično “apostolsko pismo” piše se manjim grupama unutar Crkve i bavi se ograničenim pitanjima – a ne pitanjima na svjetskoj razini poput priznavanja prava primanja svete pričesti razvedenima pa ponovno vjenčanima u civilnom braku. Čak i kada se koristi posebna vrsta “apostolskog pisma” za promjenu zakona, “apostolsko pismo” koje se koristi u takvim slučajevima nosi dodatnu oznaku “motu proprio” (tj. na papinu vlastitu inicijativu, a ne kao odgovor na tuđe djelovanje), a promjene koje su napravljene zakonom izričito su definirane kanonskim brojem, ne samo podrazumijevanim ili pretpostavljenim, pogotovo ne prešućenim.
Papino pismo Argentincima jednostavno se pojavljuje kao “apostolsko pismo”, a ne kao “apostolsko pismo motu proprio”, još tome ne upućuje na kanone.

3. Autentični magisterij. Mnogi ljudi koriste pojam “učiteljstvo” kao da je jednako “upravnom tijelu Crkve”, ali u kanonskom smislu “učiteljstvo” se općenito odnosi na autoritet Crkve da definira učenje o vjeri i ćudoređu, a ne na autoritet Crkve u provođenju discipline. Postoji li ipak disciplinska narav u ovom dokumentu? U jednom smislu postoji, ali ipak ne one vrijednosti koja bi nosile oznaku “učiteljstva”. A također, kao što sam već rekao, prema mom mišljenju, nijedna od tih prilično malo disciplinskih tvrdnji, čak i one nejasne koje ostavljaju otvorena vrata za neprihvatljiva tumačenje, ne ukidaju, ne mijenjaju ili na neki drugi način ne uklanjaju Kanon 915 koji, kako je gore navedeno, sprječava dijeljenje svetu pričesti razvedenim pa ponovno vjenčanim (van Crkve) katolicima.

Zaključak. Želio bih da Kanon 915 nije jedini branik protiv prepuštanja Euharistije hirovima pojedinaca, često deformirane savjesti. Želio bih da jasan, pastoralno i životno utemeljen osjećaj za vrijednost oslobađajuće trajnosti kršćanskog braka, univerzalna potreba za ispovijeđu i pomirenjem onih koji žive u teškom grijehu, moć Euharistije da hrani duše u stanju milosti i da osudi one koji su bez ljubavi, bude dovoljno i da pozivanja na Kanon 915 bude suvišno u pastoralnoj praksi. No, očito, da u velikom djelu katoličkoga svijeta ovih dana to nije slučaj pa se na Kanon 915 mora ukazati kao da je to jedini razlog za onemogućivanja primanja svete pričesti u takvim situacijama.

No što se još može reći? Osim ako se sam Kanon 915 izravno ne opozove, ukloni ili neutralizira, on obvezuje svećenike da uskrate svetu pričest, među ostalima i ponovno vjenčanim vjernicima, izuzev onim parovima koji žive kao brat-sestra i bez skandala po zajednicu.

Ništa što sam dosad vidio, uključujući i pojavu papinog i argentinskog biskupskog pisma u Acta Apostolicae Sedis, ne ukazuje na to da je Kanon 915 doživio takvu sudbinu.