Naslovnica Crkva Znati da smo djeca Božja izvor je velikog mira

Znati da smo djeca Božja izvor je velikog mira

219
0

Približimo se jaslicama otvorena duha, poput djeteta koje hrli u zagrljaj svog oca i majke. Gospodin nas zato i poziva da postanemo kao djeca – što ne znači djetinjastost i nerazboritost – nego nevinost i jednostavnost.

Draga braćo i sestre iako nam se današnje evanđelje može činiti kompliciranim i teškim za razumjeti ono ima vrlo važne poruke za kršćansku vjeru i život. Proniknut ćemo u te poruke kroz tri vida.

Na prvome mjestu današnje evanđelje donosi nam odgovor na pitanje odakle je Isus. Isusovo je podrijetlo ljudima koji ga susreću istodobno i poznato i ne poznato. Primjerice, na suđenju Pilat ga zaprepašteno pita: odakle si ti; farizeji u hramu pitaju se odakle ovomu tolika mudrost!? S druge strane promatrajući njegov svakodnevni život ondašnji ljudi odmahuju rukom – pa to je drvodjeljin sin, znamo mu oca i majku i rodbinu, znamo odakle je, a Krist kad dođe nećemo znati odakle je. Upravo današnjim evanđeljem sveti Ivan apostol daje veličanstveni odgovor na pitanje odakle je Isus. On piše: U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. I ta Riječ tijelom postade i nastani se među nama. Tako otkrivamo da je taj čovjek koji čini čudesa, taj čovjek koji je prije dvije tisuće godina živio na zemlji zapravo odvijeka živ u Nebu. Isusovo podrijetlo, njegovo “odakle” jest zapravo sam početak, prvotni uzrok iz kojeg sve proizlazi, on je od vječnosti, sve po njemu postade. On dolazi od Boga, u konačnici on sam je Bog. Tvrd je to govor bio za uši ljudi koji su ga okruživali, tvrd je to govor i za nas danas. Ponekad nam se čini lakšim vjerovati da je Isus samo obični čovjek koji je bio dobar, koji je živio moralno ispravno i koji se zalagao za bolji i pravedniji svijet. Povjerovati da je taj čovjek koji se rodio u štalici izvan grada, i život završio na križu izvan grada, da je taj čovjek koji nije imao gdje glavu nasloniti pravi Bog koji je uzeo naše tijelo čini nam se ne mogućim. No što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće. Ohol čovjek ne može shvatiti ovu Božju poniznost, da je sišao iz svoje slave, zaodjenuo se čovjekovim tijelom kako bi čovjek ponovno imao mogućnost postati bogolik. Svetci su često govorili da je to slično princu koji vidi ranjenog crva te sam postane crv kako bi spasio ranjenika. Tolika je ta poniznost.

Draga braćo i sestre, još jednu bitnu stvar donosi nam današnje evanđelje: k svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Ovo se ostvarilo u ondašnjem vremenu kada ljudi nisu htjeli primiti trudnu Mariju u svoju kuću kako bi se ondje porodila nego se to moralo dogoditi u nekoj priprostoj štalici, u skloništu za pastire u Betlehemskim špiljama. Isto to se događa i kroz svu povijest na duhovni način, kad zatvaramo svoje srce i ne želimo primiti Riječ koju čujemo u svoje srce, kad ne želimo Riječ evanđelja sprovesti u djelo, živjeti po njoj. U svakoj svetoj misi po slušanju Božje riječi Isus kuca na naša vrata, dolazi svojima, želi u našem srcu utjeloviti svoju riječ, a mi ga vrlo često ne primamo. Čak nam i jaslice tumače ovaj redak evanđelja. Gotovo svaki prikaz jaslica među figurama ima vola i magarca. Nijedne jaslice neće se odreći te dvije životinje. No odakle one u jaslicama? Čini nam se posve normalnim, pa Isus je rođen u nekom skloništu za pastire i životinje i gotovo je posve sigurno tamo bilo životinja. To svakako stoji, no vol i magarac imaju i jednu dublju poruku koja je povezana s današnjim evanđeljem. U knjizi proroka Izaije, napisanoj 700 godina prije Isusova rođenja, stoji proroštvo: “Vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve, Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije”. Prorok Izaija hoće reći kako čak i nerazumne životinje spoznaju svoga Gospodara, a Izrael, izabrani narod Božji odbacuje Gospodara iz svoje sredine, među njima je i čovjek današnjice.

I treća poruka, draga braćo i sestre, nastavlja se na ovu drugu, te rečenica “k svojima dođe i njegovi ga ne primiše” dobiva nastavak “a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja”. Onima koji vjeruju u njegovo ime, u njegovu moć Isus je dao milost da postanu djeca Božja. Djeca Božja postajemo krštenjem, vjera nam daje novo rođenje. Po vjeri u Krista bivamo rođeni od Boga. Sveti Pavao u drugom čitanju kaže kako nas je Bog u ljubavi predodredio za posinstvo. Bog je nas učinio svojom djecom. I kao što ljudsko rađanje kao svoj učinak ima poveznicu očinstva i sinovstva, isto tako i naše rađanje od Boga po vjeri mora imati tu poveznicu. Dakle kao što djeca vrlo često liče na svoje roditelje, tako i mi kršćani moramo ličiti na svog nebeskog Oca. Ta svijest o našem posinstvu mora određivati i usmjeravati naše stavove, naš svakodnevni život, našu molitvu – da sve to liči na našega Oca, da nas po tome prepoznaju da smo kršćani koji imaju titulu djece Božje. To Božje sinovstvo temelj je naše istinske slobode. Znati da smo djeca Božja izvor je velikog mira. Približimo se jaslicama otvorena duha, poput djeteta koje hrli u zagrljaj svog oca i majke. Gospodin nas zato i poziva da postanemo kao djeca – što ne znači djetinjastost i nerazboritost – nego nevinost i jednostavnost. U djetetu nema nikakvog osjećaja oholosti, stalno su mu potrebni roditelji i najsigurnije je kad drži roditelje za ruku. Tako uči hodati, tako se uči snalaziti u životu. I mi smo kao djeca Božja pozvani držati nebeskog Oca za ruku kako bi s nama koračao kroz sve ono što život nosi. Postati duhovna djeca Božja zahtjeva veliku hrabrost i odvažnost: povjeriti sve svoje brige Bogu. Spoznati da sami od sebe ne možemo ništa, priznati našu malenost i potrebu za Bogom. Takav život je moguć samo ako imamo duboko ukorijenjenu svijest da smo djeca Božja. I kao što u obitelji otac ili majka tumače djetetu nepoznati svijet isto tako nam naš Nebeski Otac po svojoj riječi koju slušamo iz Svetog pisma tumači što nas očekuje i kako se vladati.

Draga braćo i sestre, neka nam ovi Božićni dani, dok je sveta noć još tako blizu, i dok promatramo Dijete Isusa, Riječ tijelom Postalu, kako leži u jaslicama, budu prigoda da obnovimo naš duh djetinjstva. Da ovdje, pred jaslicama, odlučimo i mi poput Isusa tako malenim postati. I kao što se on, vječni Bog, ponizio i dopustio da ga odgajaju zemaljski roditelji, ponizimo se i mi pa dopustimo da nas odgaja nebeski Otac. I zapitajmo se tko se trebao više poniziti, Isus, vječni Bog da ga odgajaju zemaljski roditelji, ili mi obični ljudi koje treba odgajati vječni Bog?

Kliknimo u duhu s riječima iz himna kojim se Crkva obraća Djetetu Isusu: Rođenjem svojim brat si nama post’o, nebo da bude domovina naša: srca obnovi, duše nam privuci Ljubavlju svojom. Amen.

Vlč. Daniel Katačić